Da li su nam potrebni političari?

4
377

Piše: Ranko Pivljanin, Nova.rs

Sergej Trifunović je objavio vrlo zanimljivo razmišljanje reagujući na kritike koje stižu na njegov račun. Na Tviteru je napisao sledeće: „Dobar si glumac, loš političar, „nikad od tebe političar“, „netalentovan političar“…Ljudi, ali ja nisam političar, niti imam nameru da budem. I pre nego se zaletite sa ovom „originalnošću“ zapitajte se dobro: da li vam treba još jedan „POLITIČAR“.

Zaista, da li su nam potrebni političari? Iako zvuči kao oksimoron, Sergej je u jednu ruku u pravu, u drugu nije. Ako mislimo na ljude koji sprovode ono što politika jeste i pojmovno i u praksi – nauka i, pre svega, veština upravljanja državnim poslovima – onda su nam političari potrebni i neophodni. Ako, pak, mislimo na ovo što se danas, a naročito na ovim terenima, izdaje za političare ( Sergej je očigledno na takve i mislio) onda je odgovor jedno veliko i nedvosmisleno NE!

Problem je što mi ovde, zapravo, i nemamo političare nego politikante, a razlika između njih je kao nebo i zemlja.

Potreba čoveka – koji se ostvario na svim drugim poljima – da svojim znanjima, kvalitetom, moralom, energijom, međunarodnim vezama, doprinese javnoj sferi sopstvene zemlje, rađa političara. Ta potreba izvire iz dubine političkog bića koje čuči u svakom čoveku, zdrava je i ispravna i njeno ostvarenje može biti samo na dobrobit opšte zajednice.

A potreba da kroz politiku ostvari sve ono što nije uspeo u profesionalnom okruženju i životu rađa – politikanta. Ona je, u osnovi, problematična, amoralna i samoživa i donosi „profit“ samo onome koji joj je izašao u susret. Naravno i kliki koju je okupio da ga podržava i tu podršku naplaćuje kroz različite beneficije, dok su društvo i njegove institucije na gubitku.

Pravi političar ulaže sebe, lični integritet, često i sopstveni novac očekujući da mu taj napor bude valorizovan širim društvenim priznanjem i tragom koji će ostaviti. Politikant ne ulaže ništa jer ničim i ne raspolaže, odnosno, ulaže samo volju za moć i pohlepu kao i izbornu snagu glasača koje uspe da prevari i navede da kopaju kanal kojim će on navrtati vodu na svoju vodenicu.

Ovaj prvi popravlja i unapređuje, daje pozitivan i svetao primer, favorizuje pozitivnu selekciju i šalje poruku da se rad i znanje isplate u svakom smislu. Ovaj drugi kvari, unazađuje i regrutuje problematične i alave. Za prvim se upravljaju najbolji i najkvalitetniji, za drugim karijeristi i šljam.

Političar ne menja temeljna uverenja, ideologiju i stranke, politikanti su poput prolećnog vremena – pre podne ovakvi, popodne onakvi. Juče demokrate ili levičari, sutra radikali i najcrnji desničari, preksutra liberali – samo ako procene da im to donosi političku i finansijsku dobit.

Političar utvrđuje već stečeno ime i ugled, politikant kopa temelje za kuću koju pre nije imao ili se useljava u državni stan i rezidenciju, a ugled i uticaj kupuje.

Političara na mesto u državnoj hijerarhiji, između ostalog, dovodi uspeh u njegovoj bazičnoj profesiji, politikant je od politike napravio profesiju. I upravo je profesionalizacija politike i njena uzurpacija od strane politikanata rak rana našeg društva i sistemska greška iz koje zrakasto proizilaze sve druge manjkavosti i problemi.

Politika je postala biznis, stranke su pretvorene u preduzeća, politika se ne vodi nego se trguje interesima, politikanti imaju obaveze i obzir samo prema klijentelističkoj kohorti koju su okupili a ne prema biračima i narodu. Nije normalno da ti ceo radni staž bude partijsko članstvo, a upravo takvi ovde vode državu ili pretenduju da je vode.

U kojoj su se to profesiji okušali i dokazali Ivica Dačić, Aleksandar Vučić, Čedomir Jovanović, Goran Vesić, Vojislav Šešelj – ako izuzmemo onih nekoliko godina profesure na početku karijere? Da ne pominjemo šampiona politikanstva iz komšiluka kome je prvo radno mesto bilo premijersko i celu ovdašnju armiju onih koji su nešto i radili, a kad su se jednom dokopali politike više im nije padalo na pamet da je napuštaju. Sami napravite niz, ako krenemo neće biti kraja tekstu.

I upravo se na toj vezanosti za politiku najbolje vidi razlika između političara i politikanta. Prvi nema strah od gubitka funkcije i nije mu problem da izađe iz politike jer ima gde da se vrati, drugi se za nju drži grčevito i po cenu života, jer je svestan da će bez nje opet biti ono što je i bio – niko i ništa. Ovih prvih je, nažalost, daleko manje, ovi drugi preovlađuju i kod nas i u svetu.

Ko se, pak, ovde ikad vratio svom poslu ili zauvek rekao zbogom politici nakon što je omirisao slast vlasti? Koliko znam za ove tri decenije, od markantnijih političkih figura, jedino Bojan Pajtić i Vojislav Koštunica. Dakle, političari jesu potrebni, ali naš problem je što nas zapadaju politikanti. Ili ih sami biramo.

Izvor: Nova.rs

Prethodni članakU julu dva rok koncerta na gradskom trgu u Čačku
Sledeći članakSaša Avramović ostaje u Slovačkoj

4 KOMENTARA

  1. Bravo za komentar ali sta vredi kada ce Srbi birati pre lazove politikante nego polticare. Imamo doktore politickih nauka ali ne znaju da lazu kao politikanti… BOJKOT

  2. Takav sto ga vi gospodine promovisete pojavio se 2004,Bogoljub Karic .Pustili ste ga da se bavi politikom dve godine,kad su tvoji politicari videli opasnost unistili ste ga sto politicki sto finasijski.Slab si ti analiticar tvoja zloba je bezgranicna.

OSTAVITE ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here