ČAČAK – Jelisavata Jela Surudzić je žena čije ime je crvenim slovima upisano u istoriji grada Čačka.
Rođena 1933. godine u dragačevskom selu Goračići, u to vreme bila je jedna od retkih koja je nakon nižih razreda čačanske Gimnazije, završila Učiteljsku školu u Užicu i Višu pedagošku za vaspitače u Beogradu. Bili su to teški dani za jednu devojčicu, ali uz sebe je imala majku koja najveći borac kog je upamtila.
– Ona je svakog petka dolazila peške iz sela do grada kako bi meni i gazdarici kod koje sam živela donela hranu i to na leđima sira, kajmaka, kromipira i slanine. Kasnije sam izračunala da je ona za vreme tog mog školovanja u Čačku prešla čak 4.000 kilometara. Itekako sam imala od koga da naučim sve o pažnji, brizi i požrtvovanju prvo u svom domu, a zatim i u školama i to sam znanje uspešno sprovela u praksi – izjavila je Jela za RINU.
Prvo je počela da radi kao učitelj i to u jednom nepristupačnom selu na planini Goliji. Do svog radnog mesta stigla je na konju probijajući se kroz snežne smetove, a kad je odlazila sa suzama u očima Jelu je ispratilo celo selo. Stigla je u Čačak gde je počela da radi kao vaspitač u vrtiću, a kasnije je postala i derektor te ustanove.
Kada je došla na njeno čelo, u gradu na Moravi postojala su samo dva obdaništa, a za vreme njenog mandata izgrađeno je čak njih – deset! Dešavalo se da se u samo jednom danu jedan vrtić otvara, a na izgradnji drugog postavlja kamen temeljac.
Takav učinak čak i u ono „zlatno Titovo doba“ bio je pravi podvig, pa su u Čačak na konsultacije i da uzmu plecer uspešnog poslovanja, dolazile brojne evropske i svetske delegacije.
– Imali smo viziju da izgradimo što više vrtića jer Čačak je šezdesetih godina prošlog veka počeo ubrzano da se naseljava. Sa kolegama sam obilazila naseljena mesta i gde je bilo puno zgrada, odmah smo tražilii lokaciju i za vrtić. Među prvima je otvorne „Leptirić“, to je bila samo livada zarasla u korov, a onda su usledili i ostali. Kad je sagrađen most i pregažena Morava, otvorili smo vrtić „Mladost“ na keju. Ja sam rukovodila svim tim poslovima, bila inicijator, ali ništa ne bih mogla da uradim da oko sebe nisam mala dobar tim, a rukovodstvo Čačka je imalo izraziti sluh za decu i njihove potrebe – kaže Jela Surudžić.
Bili su to funkcionalni vrtići, sa nekoliko vaspitnih grupa, a zahvaljujući sposobnoj Jeli tada su u Čačku uvedene i jaslice, kao predškolsko obrazovanje. A svoj posao na zavidnom nivou i tada su obaljali logopedi, psiholozi i ostali stručni saradnici. Dragačevku svi pamte kao veliku ali i izuteno skromnu direktorku.
Za sve vreme svog službovanja, koje je trajalo 25 godina Jela nije imala vozača niti besan automobil, od početka do kraja vozila je mali reno četvorku.
– Nismo mi mislili na ličnu materijalnu dobit, već samo na dobro naše dece i zaposlenih. Tada su radnici u vrtiću imali 10 odsto veću platu nego prosvetni radnici, ali to su bile kuvarice i vaspitači koji bi na posao dolazili ujutru u pet sati i odlazili kad sva deca odu kući i to se moralo poštovati. Izuzetno sam ponosna i na izgradnju odmarališta u Ulcinju, jer su mališani pre toga deset godina letovali u šatorima, a kasnije su dobili fenomenalan objekat za boravak – kaže ova nekadašnja direktorka vrtića.
Danas uživa u više nego zasluženoj penziji. Kroz vrtiće za tih njenih 25 godina rada prošlo je oko 70.000 dece, a svako ko je sretne obraća joj se za izuzetnim poštovanjem i zahvalnošću. Kako kaže, deca su bila i ostala smisao njenog života.
Za svoj rad i trud dobila je i mnoga priznanja, Oktobarsku nagradu grada Čačka, kao i Sedmojulsku nagradu Srbije.
Izvor: RINA
Čačak je propao grad
Da li je moguce da nakon ovakog teksta o ovakvoj osobi kojoj su se divile i dive generacije Cacana vi ovako komentarisete. Ocigledno ste sisli sa neke cuke, ali i da je tako morali bi postovati lik i delo zene koja je obelezila jednu epohu, dok je Cacak bio grad. Veliki naklon jedinstvenoj Jeli.
POZDRAV ZA „POZDRAV“. JA DA IMAM LIVADU, PLAC, NJIVU U GRADU, A I U SELU, SIGURNO BIH POKLONILA ZA DECU. INAČE JA,HVALA BOGU, IMAM UNUKU I UNUKA. ONI SU MOJ ŽIVOT. TOLIKO DA NE VOLIM DECU. ALI JELA NIJE IMALA SVOJU A BRINULA O TUĐOJ, NAŠOJ DECI. JOŠ JEDNOM HVALA JOJ.
JOJ LJUBICE PA TI SI SRAMOTA. OD KOJIH POŠTENIH SELJAKA U GRADU SU „OTIMALI“. KAKAV ODVRATAN IZRAZ. A ZA ŠTA SU „OTIMALI“ ? PA ZA DECU, LJUBICE. JELA NIŠTA U SVOJ DŽEP UZELA NIJE. VRATI SE LJUBICE ODAKLE SI DOŠLA,SRAM TE BILO.
Evo Majo očekujem da sutra Vaš stan donirate Ptredškolskoj ustanovi Radost. Ili želite da zadržite za sebe, a da ne date našoj deci Majo? Vi ne volite decu Majo? Ako volite, sutra ustupite svoj stan. Ljubica nije ni rekla, da je gospodja Jela uzela u svoj džep bilo šta.
Sve pohvale za ovu prvenstveno hrabru strucnu radnu postenu osobu dobrog coveka sa pametnim i primenjivim vizijama zivota sto pokazuje SIRINU ali koliko je sa svojom idejom uvek bila nekoliko koraka ispred vremena
Jela birala mesto, a opstina Cacak otimala zemlju od postenih seljaka za vrtice. To gradjani treba da znaju. SRAMOTA!
A sta je trebalo, da ostane njiva recimo gde je sad Neven? O cemu ti pises majke ti?
Da isplati vlasnicima parcelu.
A sada ne možeš da ubaciš dete ako nisi drug član . Vamo kukaju da Srbija izumire da treba da pravimo decu . A dete ne možeš da ubaciš u vrtić .
Gospodja, dama… Za zivota najmanje sto zasluzuje je jednu od glavnih ulica da se nazove!
Divna zena, i ja sam isao u Neven! Kad idemo u Ulcinj na more, na celu kolone Jela sa svojim renoom i dozira brzinu, niko ne sme da je pretekne. U autobusima, svi smo morali biti ususkani i pokriveni dok spavamo! Hvala za svu brigu, divne dane u Nevenu, Ulcinju i Zdravljaku!
Bravo Dragane za komentar. Slažem se 100% sa Tobom. Sećam se Jele. Žena zmaj. Hvala joj u ime svih majki, a sada baka, čija su deca tada išla u vrtiće. Pa na Zdravljak, u prirodu. Moj sin je 70-tih išao u vrtić preko puta crkve. Vrtića nema. Sad je gradsko ruglo. A nema ni Zdravljaka. Bruka.
Niko da nešto kaže za ovu fantastičnu ženu. Bravo Jelo, da nam je dans takvih, gde bi nam bio kraj.