Lepet troprstog orla

0
211

Piše: Teofil Pančić, Vreme

Svi imamo albume – dobro, foldere – s fotografijama i u njih pohranjujemo svoj život, odnosno ljude i trenutke koji nam dovoljno znače da želimo da ih sačuvamo od poroznosti pukog, „klot“ sećanja. Postoje, međutim, u svačijem životu i albumi nesnimljenih fotografija: onih na kojima su zabeleženi – to jest, nisu zabeleženi! – trenuci koji po svemu spadaju u one dostojne ovekovečenja, ali iz nekog razloga nisu „okinuti“ i sačuvani od efemernosti, od evaporacije u vremenu.

Jedan od mojih „fotografskih“ prizora koji nisu doživeli milost uobličenja u fotografiji odigrao se pre deceniju i kusur, na možda i prvom posleratnom letovanju na severnom Jadranu. U šetnji Rijekom naišli smo na pravoslavnu crkvu; oslonio sam se na ogradu, O. se upravo spremila da me uslika u toj pozi a ja sam u magnovenju, uz obešenjački osmeh, isukao tri prsta, onaj tobože „srpski“ i „pravoslavni“ simbol iz petparačkog imaginarijuma devedesetih i potonjih godina. O. je, kao ozbiljna i odrasla osoba, promptno spustila fotoaparat i s indignacijom odbila da me slika tako, a meni se činilo da samo tako ima nekog smisla, inače, čemu uopšte fotografija? Zar zbog udovoljavanja dosadnom „turističkom“ ritualu? I tako taj momenat tobožnje simboličke transgresije u dubini „neprijateljske“ teritorije nikada nije dokumentovan. I danas mi je žao zbog toga: da jeste, ta bi fotografija sada krasila ili ružila ovu kolumnu.

Šta bi bilo da je fotografija ipak nastala (a nije)? Šta bi, dalje, bilo da imam tzv. društvene mreže (a nemam)? Šta bi, naposletku, bilo da sam fotografiju koje nema okačio na društvene mreže koje ne pletem? Da li bi se negde – i gde tačno, pitam se? – okupila prosvjednička grupa pravedno ogorčenih hrvatskih domoljuba koja bi zahtevala da mi se zabrani ulazak u Hrvatsku zbog prestupničkog čina javnog i demonstrativnog isticanja „neprijateljskog“ simbola usred države čije sam gostoprimstvo tako brutalno zloupotrebio?

I nije ovde kraj pitanjima i dilemama. Zašto sam, zaboga, uopšte isukao ta tri prsta u Rijeci? Na to bih mogao da odgovorim kontrapitanjem: a gde da ih isučem, keve ti, zar u Beogradu?! Pih! Samo kukavice i pizdeki to rade tako… U Beogradu bi imalo smisla poigrati se s nekim, šta znam, „hrvatskim“ ili „albanskim“ simbolom iz istog onog idiotskog kataloga. Na primer, zalepetati krilima tzv. albanskog orla u Knez Mihailovoj… Ali, zaboga, zašto uopšte isticati „tri prsta“ ili bilo šta drugo od te sorte? E, to je već mnogo bolje i smislenije pitanje. Moj motiv, zapravo trenutni impuls, spontani poriv koji je proistekao iz načina na koji funkcioniše moj um, bio je, mislim da je najtačnije tako reći, infantilno-obešenjački. Bila je to sitna, suštinski privatna (mada odigrana u javnom prostoru) i samosvrhovita provokacija koja zapravo nije imala pravog „spoljnog“ adresata.

A šta je bio njen eventualni smisao? U čovekove činove upisuje se niz značenja i konotacija koje nije uvek lako odgonetnuti ako ne poznajete kontekst i pozadinu. U mom malom riječkom performansu, jedan važan sloj tog čina je da to činim baš ja, a to nije bez značenja, naročito onih koje bi u njega upisali drugi; drugi sloj je da to činim pred pravoslavnom crkvom, treći da to činim u Hrvatskoj. Kada se ti motivi i njihovi simbolički prtljazi ukrste, dobije se mala, igriva poruga i „mom“ nacionalnom simbolu (koji nije ni nacionalni, a kamoli da je moj) i ekipi koja na njega uredno onanira, ali i paranoji onih koji bi na taj troprsti ambijentalni usklik – da su ga uočili, bilo neposredno ili preko nekog foto ili video zapisa – odreagovali kao na drzak izazov ili čak neprijateljski čin simboličke okupacione agresije usred „njihovog“ prostora, u kojem su legitimni samo „njihovi“, a ne i „moji“ simboli.

Šta li je mislio onaj momak, Albanac sa Kosova, radnik u pekari svog brata u Borči, dok se veselo kliberio uslikavajući se sa „albanskim orlom“ u vidu razmahanih ruku usred glavne beogradske štrafte? Nemam pojma, ali zapravo nije ni važno. Sadržaj nečije glave ne podleže inkriminaciji bilo koje vrste, uključujući i tzv. moralnu. Važno je, dakle, ono što su radile ruke… Ali, čekaj malo: da li je važno? Ako jeste, onda na koji način, iz kojih razloga, s kojim pokrićem i s kakvim posledicama?

Da li je ono što su ruke famoznog pekarevog brata učinile definisano kao krivično ili prekršajno delo, ili bar akt protiv javnog morala? Nema dokaza da jeste; naprotiv, ima dokaza da nije. E sad, da li je taj gest moguće čitati i kao infantilno-idiotsku provokaciju? O, naravno da je moguće, s obzirom na kontekst u kojem se „performans“ odigrava, ali nije li malo odviše indikativno da su tom, recimo, provokacijom najviše isprovocirani baš oni koji su i sami skloni istoj takvoj identitetskoj simbolici, ali dakako „srpskoj“, nipošto „šiptarskoj“? I ne bi li baš oni s velikom nasladom simbolički prosrbovali po prištinskoj glavnoj džadi, samo da im se ukaže prilika i da skupe mudanca za tako nešto? Oh da, pardoniram, zaboravih na trenutak u čemu je „suštinska“ razlika: oni su i u Prištini svoji na svome, na Svetoj Srpskoj Zemlji, dočim je pekarev brat večiti podstanar na tuđoj zemlji čak i u rodnom Prizrenu, kamoli u prestonom Beogradu, jel’da? Dobro, a šta je u svemu tome kriv pekar? Pa, kriv je što je brat onog koji lepeće rukama kao krilima. Ne samo brat u smislu da ih je rodila ista majka (mada jeste) nego brat po orlu, ako me razumete. A braća po prstima, eto, ne vole braću po orlu, pa to ti je. Mada su jedni drugima braća po pameti, i po koječemu još.

Izvor: Vreme

Prethodni članakIzvučena LOTO sedmica od 1,84 miliona evra, evo u kom gradu
Sledeći članakKompanija “Tiffany“ dobitnik prestižne nagrade za „Omiljeni domaći brend na internetu“

OSTAVITE ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here