Povodom premijere: Koga (od nas) igra Sonja Savić?

5
860
Foto: Bus plus produkcija

Piše: Isidora Đolović

“Ko igra Sonju Savić“, režija: Andraš Urban, prvo izvođenje 22. maja 2023. u Čačku (ili –hiljadu devetsto devedeset-trideset treće….)

Za početak, jedna napomena: ovo nije pozorišna kritika, niti je autor teksta teatrolog. Ako baš insistiramo na udelu stručne kompetentnosti, od tekstualnih predložaka za adaptaciju korišćena je neknjiževna građa. Radi se o materijalu u širokom rasponu od publicistike do tabloida, intervjua same Sonje, odjeka komentara “običnog“ građanstva i vrednosnih procena pripadnika glumačkog esnafa, od hvalospeva do potpune negacije, od objektivnih razmatranja do laičkog, a (kako već biva) surovog unižavanja ličnosti i opusa Savićeve. Sve zajedno deo je mita o urbanoj ikoni, kulta mrtve glumice, sezonski ponavljajućih polemika i, u suštini, mnogih načina na koje lik, delo i sudbina Sonje Savić odražavaju ne samo njeno doba, već i današnjicu – jednu nepromenjenu kolektivnu (ne)svest. Sonja je, zato, u ovom komadu neprisutna, iako svakom sekundom do te mere zastupljena da, mada niko ne igra Sonju Savić, njen duh kao da zaposeda petoro glumaca i svakoga iz publike, možda već kroz dim koji se na početku polako širi sa scene.

Ovo nije u pravom smislu te reči drama o Sonji Savić, iako polazi od njenog života i njime naposletku sve poentira. Prisutni su fragmenti, poznati ili opskurni, preuveličani ili surovo verodostojni, nabacani ili postepeno uvedeni, a takvo smenjivanje suptilnog i napadnog vodi ka postizanju efekta koji prevazilazi početnu inspiraciju, ipak je ni na tren ne napuštajući. Priča o Sonji, rezultat tako postignutog p(r)otresa(nja), tiče se svih. Način na koji je percipiramo govori o pojedinačnom, ali nam pripada kolektivno. Nema tu uzdizanja, ali ni negiranja Sonje Savić, mada se koncept dosledno igra konstrukcijom, razaranjem i prevrtanjem već spomenutog mita o neshvaćenoj umetnici, buntovnoj heroini (sa svim značenjskim finesama te reči), nepodobnoj otpadnici, beskrajno talentovanoj i još toliko senzibilnoj ženi. Zato, jer rešenje ne dobijamo servirano, već ostaje “samo“ zapitanost uzdrmane s(a)vesti, krajnji cilj koji predstava postiže zapravo se izjednačava sa svime što je Sonja govorila ili svojim radom poručivala.

U ovom trenutku, baš u ovoj sedmici i kontekstu zbivanja, sve izgovoreno i odigrano sinoć dobija neverovatnu jačinu i dodatnu smelost. Ona je na trenutke gotovo bezumna i pokazuje zašto je, između ostalog, Andraš Urban briljantan, veliki stvaralac. Želim da verujem kako je bar polovina prisutnih u krcatoj Velikoj sali Doma kulture, odnosno, sada Kulturnog centra (moć navike čini svoje), osetila svu dubinu njegove poruke, ironije, bola koji tekst, pokreti, zvuci, svaki scenski detalj prisutan baš gde mu je vreme i mesto, zajedno šalju. Pa i ako nisu, postignuto je makar ono načelno: utisak toliko snažan da ste po napuštanju KC-a zanemeli i uzdrmani, iako možda ne umete da racionalizujete zašto ili kako. I to je, uostalom, teatar.
Demonstrirana je vrhunska moć pozorišne mimikrije ili manipulativnosti u svrhe posredovanja istine (Ali: Šta je istina? I koga zanima istina?). U prilog navedenom, naročito se izdvaja vrhunska scena koja pokazuje baš tu finu “vožnju“ od koketiranja sa populizmom (kojim se publika prvi i jedini put prividno opusti simulacijom trivijalnog dnevno-političkog humora) do brutalnog sasecanja istog, pa survavanja monologa Bratislava Jankovića pravo u – tišinu.

“Ko igra Sonju Savić“ dramsko je delo intenzivno, potresno, pretrpano svime, nemilosrdno, neumorno, energično, katarzično i (auto)ironično, provokativno i promišljajuće, ludo hrabro ili smešno “kukavičko“… Jedno od onih ostvarenja nakon kojih osećate potrebu samo da ćutite satima, dok čula i svest ne obrade upravo doživljeno, dok se rasparčani utisci ne slože, možda ni tada. Narodski rečeno, pošteno prodrmusana publika istresena je iz sopstvene kože, duša izvrnutih na naličja.

Sonja služi kao motiv koji vezuje, povod, okidač, izgovor ako hoćete. Međutim, priča je zapravo o svima nama, (sve)vremenu, nepravdi, istini kao utopiji sa hiljadu strana i hiljadu perspektiva. U njenom posredovanju, Urban raspolaže glumcima koji na pozornici i doslovno ostavljaju svaki sloj sebe, a pre svega srca. Posebno se, ipak, izdvajaju najvećim delom centralne figure i mnogima od nas prava otkrića, Borjanka Ljumović i mladi Nikola Voštinić. Aplauz publike koji je trajao do utrnulosti dlanova i neumorna vraćanja postave na naklon, bez reči su pokazali koliko je dobro Sonjin rodni grad prihvatio sinoć postavljen izazov.

A Sonja Savić, naposletku? Ona je čudesno zamućeno ogledalo u čijem se obrnutom odrazu može sagledati čitavo društvo. Reci mi šta misliš o Sonji, pa ću ti reći ko si. Koji je vaš od mnogih, ovde odjekujućih glasova? Koje stanovište? Koji oblik Sonjine, pardon, Roršahove mrlje zajednice? Ukoliko sinoć niste (ali i ukoliko je odgovor potvrdan), obavezno potražite odgovor sledeći put. Jer, ako iza “Čačanske rodne“ ostane nekoliko istinski vrednih ostvarenih programa, a hoće, ovo je jedan od njih.

Čuvajmo se, samo, visokog saliniteta…

Prethodni članakLažne dojave o postavljenim bombama u dve čačanske srednje škole
Sledeći članakPotpuni trijumf predstave “Ko igra Sonju Savić“: Višeminutne stojeće ovacije za glumce (FOTO)

5 KOMENTARA

  1. ,,,, svime što je Sonja govorila ili svojim radom poručivala…..
    Nemojte molim vas, kopati više po ovoj temi. Iskopaće se svašta. Vašu zanesenost tim stilom života ostavite vašoj deci.

    • Niko ti ne nameće Sonju Savić da bude bilo kome neki uzor! Ali nije loše najpre da pogledaš širu priču o njoj, pa onda nam reci ko je to zaista tvoj uzor?

  2. Britki um iza Isidorinog pera navikava me na fino visoke standarde. Očigledno da još nije 39g/litru, mislim na salinitet. Bravo!!!

OSTAVITE ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here