Radmilo Mišović danas slavi 80. rođendan, evo šta su o njemu rekli najveći košarkaški asovi Jugoslavije

4
1841

ČAČAK – Na današnji dan pre 80 godina, 14. marta 1943. godine, u Čačku je rođen Radmilo Mišović, neponovljiva legenda čačanske, srpske i jugoslovenske košarke.

Bio je treće dete svog oca Jovana i majke Milice Mišović. Jovan i Milica imali su petoro dece: sinove Nikolu, Petra i Radmila i kćerke Anu i Milevu i sva deca su im trenirala i igrala košarku. Radmilo je osnovnu školu završio 1959. godine i upisao se na metalosturgarski zanat, ali sudbina je za njega u planu imala drugačije sportske zvezdane puteve. Rođen je, odrastao i ceo život proveo u istoj staroj porodičnoj kući, u samom centru Čačka pored čačanske crkve Vaznesenja Gospodnjeg. Tu kuću je Radmilov deda, Nikola Mišović, kupio još davne 1913. godine.

Kao čovek raskošnog sportskog talenta Radmilo Mišović je u ranoj mladosti, pored košarke, trenirao i rukomet, fudbal i gimnastiku. Paralelno sa košarkom, više od pola decenije (1959-1964) igrao je rukomet i bio jedan od najboljih i najefikasnijih čačanskih rukometaša. Košarku je prvi put zaigrao 1951. godine u pionirskom timu KK Borac iz Čačka. Prvu utakmicu odigrao je sledeće godine protiv gradskog rivala, pionira KK Železničara iz Čačka. Tadašnji trener mu je bio profesor Aco Stefanović, Aco Puš, koji će mu kasnije biti dugogodišnji trener i u prvom timu. Uz ljubav prema Čačku i Borcu Radmilo je imao još dve ljubavi, golubarstvo i ribolov. Kao petnaestogodišnjak, 1958. godine, Radmilo Mišović počinje da nastupa za prvi tim Borca. Juniori Borca predvođeni Radmilom osvojili su treće mesto na Juniorskom prvenstvu Srbije 1961. godine. Sa 19 godina, 1962. godine, pozvan je u „B“ reprezentaciju Jugoslavije.

Ceo svoj igrački, trenerski i funkcionerski staž Radmilo Mišović je proveo u Čačku. Iako su ga tražili mnogi veliki klubovi srce ga je uvek vuklo Borcu, Čačku i Moravi. Jedini izlet van Čačka imao je 1963. godine, kada je na poziv ljudi iz Partizana, proveo nepuna tri meseca u Beogradu trenirajući i igrajući utakmice. Ipak, vrlo brzo, na svoju inicijativu, vratio se za Čačak.

Igrajući narednih sezona u Borcu, kroz svoje briljntne parije, Radmilo postaje idol Čačanske publike. Dobio je svoj čuveni nadimak „Maršal sa Morave“. Neverovatnim šutevima sa svih pozicija i iz velike daljine prosto je razoružavao protivničke odbrane. Često su ga čuvala po dva ili više protivničkih igrača, obično bez uspeha. Tada se Borac takmičio u republičkoj ligi Srbije da bi 1965. godine postao je prvak te lige. Kao pobednik kvalifikacionog turnira za Prvu saveznu ligu Borac 1966. godine postaje prvoligaš. Uz osam pobeda iz dvadeset dve utakmice i osvojeno deseto mesto ekipa sa Morave zadržava prvoligaški status. Radmilo je sa prosekom od 24,5 poena po utakmici (tada trojke nisu postojale) bio osmi strelac lige.

U decembru 1966. godine u Sofiji je održano Balkansko prvenstvo, a za reprezentaciju Jugoslavije nastupao je i Radmilo Mišović. Osvojena je šampionska titula. Ta zlatna medalja na kraju će ostati jedino odličje koje je osvojio u reprezentativnom dresu. Nažalost, Radmilo nije ulazio u igru tokom tog prvenstva. Godine 1967. na košarkaškom prvenstvu Jugoslavije Borac ponovo osvaja deseto mesto, kao i prethodne godine, uz Radmilov prosek od 20 poena po utakmici. Te sezone poneo je kapitensku traku koju je nosio sve do završetka igračke karijere. Od sezone 1967/68. prvenstvo se igra u zatvorenom prostoru i to tokom zimskih meseci. Te godine Radmilo sa 30,7 poena po utakmici postaje najbolji strelac Prve savezne lige, ali Borac nažalost zauzima pretposlednje mesto i ispada iz lige. U drugoj saveznoj ligi koja se igrala leti Čačani osvajaju prvo mesto i ekspresno se vraćaju u elitni rang takmičenja. Sve vreme je trener profesor Aleksandar Stefanović. Borac u sledećoj prvoligaškoj sezoni osvaja sedmo mesto, a Radmilo je sa 28,4 poena po utakmici ponovo prvi strelac lige.

Na Bogojavljenje, 19. januara 1969. godine utakmicom Borca protiv beogradske Crvene zvezde otvoren je čačanski hram košarke, Hala kraj Morave. Te godine Borac osvaja osmo mesto, a Radmilo je četvrti strelac lige sa 28,8 koševa po utakmici. Borac polako postaje stabilni prvoligaš. U sezoni 1970/71. zauzimaju deveto mesto, a Radmilo je sa prosekom od 29,3 poena po utakmici ponovo, po treći put, prvi strelac lige ispred mnogih reprezentativaca. Čak je i najbolji izvođač slobodnih bacanja s prosekom uspešnosti od 87,6%. Krajem septembra 1971. godine, u Slavonskom Brodu, organizovan je Treći memorijalni turnir „Radivoje Korać“. Borac je osvojio pobednički pehar, pobedivši italijanski Spilgen, OKK Beograd i u finalu Zadar. Za najboljeg igrača turnira zvanično je proglašen kapiten Borca Radmilo Mišović. U sledećoj sezoni Borac osvaja deveto mesto, a kao po navici Radmilo je ponovo prvi strelac lige sa prosekom 31,5 poena po utakmici. Ponovo je i najbolji izvođač slobodnih bacanja.

Ekipa kraj Morave se u sezoni 1972/73. igrački pojačala i osvojila svoj najbolji plasman u istoriji, četvrto mesto u Prvoj saveznoj ligi Jugoslavije. Borac je nastupao u sastavu: Radmilo Mišović, nova zvezda u nastajanju Dragan Kićanović, Slobodan Koprivica, Predrag Katanić, Vladimir Andrić, Mirko Drobnjak, Predrag Ivanović-Lega, Predrag Strugarević, Ljubomir Radivojević, Miroslav Radić, Vladimir Kačarević, Stevan Strugarević i Radoslav Drašović-Keso. Trener je bio Lazar Lečić-Grk. Dragan Kićanović, popularni Kićan, u ovoj svojoj jedinoj prvoligaškoj sezoni u Borcu je drugi strelac lige, dok Radmilo zauzima sedmo mesto na listi. Radmilo se rado seća tog prvenstva: „To kako je Borac igrao te sezone, u kojoj smo Kićan i ja „vodili igru“, više ne može da se ponovi. Na kraju šampionata Borac je delio treće i četvrto mesto, ali su svi priznali da je igrao najlepše i najatraktivnije. Bila je to „raspevana košarka“, igra za dušu. Stani, pa gledaj!“

Posle najvećeg uspeha i plasmana u evropsko takmičenje, Borac je prvenstvo 1973/74 dočekao oslabljen odlaskom Dragana Kićanovića u Partizan. Trener Borca bio je Slobodan Koprivica. Te godine, na petom „Memorijalu Radivoja Koraća“ Radmilo osvaja pehar za najboljeg strelca turnira sa postignutih 102 poena na tri utakmice. Te 1973. godine Borac je nastupio i u jednom evropskom takmičenju – Kupu Radivoja Koraća. U prvom kolu igra protiv višestrukog prvaka Italije i Evrope Inoćentija iz Milana. Ovo je bio preveliki zalogaj za Borac koji je izgubio oba susreta. Kuriozitet je da je Radmilo na obe utakmice postigao po neverovatnih 36 poena. U domaćem prvenstvu Borac osvaja osmo mesto, a Radmilo je po peti put najbolji strelac Prve savezne lige sa fantastičnim prosekom od 32,4 poena po utakmici. Još jednom podsećamo da trojke tada nisu postojale. Na mnogim utakmicama, čak i protiv najjačih rivala, postizao je oko ili preko 50 poena.

Sezonu 1974/75. Borac završava na devetom mestu u Prvoj saveznoj ligi. Radmilo je šesti strelac lige i najbolji izvođač slobodnih bacanja. U septembru 1975. godine u Čačku je organizovan veliki turnir povodom 30 godina Borca. Učestvovali su Crvena zvezda, Bosna, Rabotnički, Fenerbahče, čačanski Železničar pojačan Draganom Kićanovićem i Borac. Borac osvaja turnir, a veliki pobednički pehar podiže legendarni kapiten Borca Radmilo Mišović.
U jedanaestoj uzastopnoj prvoligaškoj sezoni 1975/76. Borac je ispao iz prve lige. Radmilo nije imao zapaženiju ulogu u igri usled povreda. Srećom, već u sezoni 1976/77. ekipa se iz Druge savezne lige vraća u elitno takmičenje. Te sezone su u takmičenju za Kup Jugoslavije stigli do polufinala. Svoju poslednju prvenstenu sezonu u Borcu Radmilo je odigrao 1977/78. Trener je i dalje bio bio Slobodan Koprivica. Čačani su zauzeli deseto mesto i ostali u Prvoj ligi.

Subote 4. novembra 1978. godine mnogi Čačani se i danas živo i rado sećaju. Ona je u analima čačanskog sporta i srpske košarke zabeležena zlatnim slovima. Tada se, posle više od dve decenije aktivnog igranja, od košarke oprostio velemajstor ove igre, velikan jugoslovenske „kraljice igara“ Radmilo Mišović. Pre početka utakmice Borac – Bosna, Radmilu su uručeni mnogobrojni prikladni pokloni. Kao gost u Borčevom dresu nastupio je Dragan Kićanović, u tom trenutku jedan od najboljih svetskih košarkaša.

Posle godinu dana pauze, Radmilo se predomislio i vratio košarci u sezoni 1979/80. nastupjući za KK Železničar iz Čačka koji se te sezone plasirao u Prvu B saveznu ligu. I to je konačno bio kraj jedne neverovatne i blistave sportske karijere. Ostaje samo žal što tokom nje nije ostvarena zapaženija reprezentativna karijera.

Po završetku igračke karijere Radmilo je jedno vreme bio trener juniora, a potom i košarkašica Borca. Obavljao je i funkciju direktora KK Borca, a potom i šefa stručnog štaba. Bio je stalno zaposlen u Borcu od 1969. godine, pa sve do 2010. godine kada je otišao u zasluženu penziju, dakle punu 41 godinu veran svom klubu. Od 2007. do 2009. godine Radmilo Mišović je bio član Upravnog odbora Košarkaškog saveza Srbije.

I za kraj ove naše priče, interesantno je pogledati šta su poznati košarkaški treneri i igrači rekli o Radmilu Mišoviću.

Tri čačanske košarkaške legende dobiće svoje legate: Željko Obradović, Dragan Kićanović i Radmilo Mišović

Ranko Žeravica o Radmilu Mišoviću:

U mom poslu košarkaškog trenera Radmilo je najviše rangiran košarkaš u drugoj polovini 20. veka. Kao igrač, po rezultatima, ali još više po načinu igre, neprevaziđen je do današnjih dana.

Dragan Kićanović o Radmilu Mišoviću

Sa Radmilom Mišovićem i ostalima igrao sam sa uživanjem. Imao sam potpunu slobodu u igri… To je bila pesma od igre, pesma među koševima. Radmilo Mišović, dotle četiri puta najbolji strelac prvenstva, žrtvovao se da budem ispred njega. Ne samo da me je hrabrio, već je i svoju igru podredio nastojanjima da me izbaci u prvi plan.

Dražen Dalipagić o Radmilu Mišoviću:

Odmah po dolasku u Beograd, u Partizan, shvatio sam koliko je Radmilo veliki igrač i strašan šuter. Bio je to kompletan igrač, jer je pored šuta imao i izvanredne asistencije. Pošto jedan igrač nije mogao da ga čuva, pomagalo mu se. U trenutku kada se pomagalo njegovom čuvaru, on je lucidno asistirao slobodnom saigraču.

Bogdan Boša Tanjević o Radmilu Mišoviću:

Prvi put sam Radmila Mišovića video na Turniru solidarnosti u Skoplju 1964. godine. Ne znam ko se više divio: mi u publici ili protivnički igrači na terenu. Protiv Rumuna je dva puta šutirao sa centra i oba puta ubacio. Nisu znali šta da mu rade – bili su nemoćni.

Željko Obradović o Radmilu Mišoviću:

Pri pomenu Borca, prvo pomislim na Radmila Mišovića. Nije to slučaj samo sa mnom, takva asocijacija se javlja kod svih poznavalaca košarke. Čačak–Borac–Radmilo predstavljaju neraskidivu vezu. Čačak se ne može zamisliti bez Borca i Radmila. On je sigurno najpopularniji Čačanin svih vremena.

Željko Jerkov o Radmilu Mišoviću:

Čim Radmilo pređe korak preko centra, bio je opasan po koš… Čačak nam je predstavljao najteže gostovanje. Znali smo, ako prođemo Čačak imamo šansu da budemo prvaci.

Izvor: Udruženje Čačana u Beogradu

Prethodni članakPožar u Konjevićima, izgorelo pet grla krupne stoke
Sledeći članakBesplatan ulaz na utakmicu Borac – Mega

4 KOMENTARA

    • Ali ima onih koji prate nešto i pored košarke a to je činjenica da je stavio mrlju, veliku mrlju na karijeru i svoje ime šurujući, podržavajući zarad ličnih i interesa ćerke SNS bandu.

OSTAVITE ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here