Zašto se stidimo antifašizma?

4
247

Piše: Filip Švarm, Vreme

Fašizam je riječ dana. Poput etikete, lijepe ga jedni drugima na leđa svi u vaskolikoj političkoj javnosti, vlast opoziciji i obrnuto. Netko neupućen mogao bi pomisliti da je Srbija zemlja gdje se njeguju antifašističke tradicije i dostojno obilježavaju ključni datumi iz Drugog svjetskog rata. A zapravo, ispod sporadičnog i deklarativnog zaklinjanja u tada uspostavljene vrijednosti, traju sistemsko minoriziranje i revizija vlastite uloga u pobjedi nad, vjerojatno, najvećim zlom u istoriji.

Da nije igranja na političku kartu bliskosti sa Rusijom, teško je reći kako bi se danas proveli partizani. Možda bi, na primjer, u kojekakvim udžbenicima stajalo da Šesta lička divizija nije učestvovala u oslobađanju Beograda već u njegovom zauzimanju. Ovako, zbog Rusije i Putina, nije baš zgodno toliko revidirati prošlost.

Naime, Moskva preko mnogo čega prelazi, ali ne i preko toga. Jasno je i zbog čega: Sovjetski Savez je u borbi protiv fašizma sam imao polovinu od ukupnog broja žrtava u Drugom svjetskom ratu – preko 8 miliona poginulih vojnika, bar 3 miliona stradala su u zarobljeništvu, te najmanje 15 miliona civila. Crvena armije je, dalje, slomila kičmu Vermahtu i SS-u. Brojke sve govore: od ukupno 5,5 miliona poginulih njemačkih vojnika, na Istočnom frontu kosti je ostavilo oko 4,2 miliona.

Ključni doprinos Rusije i drugih država nastalih poslije raspada Sovjetskog Saveza nije moguće negirati u borbi protiv fašizma. Međutim, režim u Srbiji isključivo igra na slavjanofilsko metenisanje; partizani su za njih svojevrsni avatari čije postojanje vlast nevoljko cijedi kroz zube stalno potežući u dnevnopolitičke svrhe ustašku NDH i Jasenovac.

Slično se ponašaju i kada je riječ o zapadnim saveznicima. Velika Britanija je sama ratovala godinu dana protiv Osovine i, mada praktično na koljenima, odbijala sve Hitlerove ponude za mir, a bez američkog učešća u Drugom svjetskom ratu i materijalne pomoći Sovjetskom Savezu i svim ostalim savezničkim zemljama, pitanje je da li bi fašizam i nacizam bili dotučeni do kraja. No, kada se u Srbiji govori o zajedničkoj borbi, uglavnom će biti istaknuto četničko spašavanje nekoliko stotina savezničkih pilota i redovno prećutana činjenica da je Narodnooslobodilačka vojska bila daleko najjači pokret otpora u Evropi koji je, kao takav, primio najveću materijalnu pomoć zapadnih saveznika. Ispada da smo država poput Mađarske ili Rumunije, pa eto da se zapljunemo nekim simboličnim doprinosom antifašističkoj borbi.

Češka obilježava 5. maj, dan kada je u Pragu 1945. izbio ustanak protiv nacista. Srbija poput većine jugoslavenskih zemalja bagatelizira Užičku republiku, Neretvu, Sutjesku, Sremski front i još mnogo toga što lako možemo nabrojiti. Postavlja se, dakle, sasvim logično pitanje zašto je ovdje sramota ono što bi svakom drugom bilo na ponos. Odgovor je prost: zato što su partizani bili za Jugoslaviju, socijalnu pravdu i protiv nacionalizma. Dakle, sve suprotno od onih koji sada drže vlast.

Izvor: Vreme

Prethodni članakMUP Srbije zabranio rođenom bratu Boška Obradovića da ga poseti
Sledeći članakĆulibrk: Vratićete 105 evra bez obzira da li ste uzeli 100 ili ne

4 KOMENTARA

  1. Pa vidi se da je dotični novinar čitao i učio samo istoriju koju su „doradjivali“ politički komesari, jer bi inače znao da je PRVI antifašistički pokret u okupiranoj Evropi predvodio potonji đeneral Draža Mihailović. Preporuka za početak za mnoge usijane glave da izvuku glavu iz peska i sagledaju ISTINU o ratovima (namerno RATOVIMA) od 1941-1945 godine. Poslušajte šta imaju da kažu neobojeni istoričari npr. Prof. Dr. Ković….
    Srbiji će krenuti tek kada se prihvati istina o istorijskim događanjima u XX veku. Npr. Odluke Drezdenskog kongresa komunističke partije – pomaganje ustaškog pokreta, razbijanje Kraljevine Jugoslavije… Cilj stvaranja Sandžaka da bi se prekinula veza Srbije i Crne Gore… Pošteno sagledati ulogu Jugoslovenske vojske u otadžbini, pa zlodela četnika zlikovaca, partizana do kraja 1943 i posle toga…
    Ima mnogo toga!
    Cilj treba da bude pomirenje ovog jadnog Srbskog naroda a ne deobe i konfrotiranje. Jedini lek je ISTINA!

    • Suština je vaša zadnja rečenica.
      Ali,u tekstu nije reč o komunizmu nego o borcima protiv fašizma koji se zovu partizani.Zar mislite da su svi oni bili komunisti.Zar mislite da su svi partizani iz Italije bili komunisti.Zar mislite su svi četnici zlikovci,kao npr.oni sa Neretve.
      Tekst je o borcima protiv okupatora i fašizma i njihovim žrtvama i velikim bitkama ,pobedama i stratištima.To je tema.
      Komunizam-monarhija,partizani -četnici ,je u našim glavama je nažalost jedina asocijacija na na Srpske žrtve u tom ratu.
      A što se njih tiče, TUŽNA i JEZIVA istina je da su i jedni i drugi ubijali sopstveni narod,jedni za vreme rata a drugi za vreme i posle istog,tj.rodjake,komšije ,prijatelje i da ne idem dalje.

      • Lepo je to sto vi kazete,medjutim svaki pokusaj utvrdjivanja istine o zbivanjima u Srbiji od 1944 pa nadalje je od strane komunista okarakterisan kao atak na antifasizam.
        Sto se tice same borbe,komunisti su prvenstveno vodili revolucionarni rat,dokaz je Uzicka republika koja je proglasena uprkos dogovoru Tito-Draza u Brajicima.
        Naravno da se treba secati poginulih boraca bez ideoloskih obelezja i neophodno je utvrditi ISTINU o zlocinima UDBE nakon II rata,ISTINU o sprezi DB i kriminala ’80-tih kao i o delovanju te iste sluzbe ’90-tih.

OSTAVITE ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here