Akademik Stojanović: Srbija će od rudnika litijuma imati više štete nego koristi, to je klanje vola za kilo mesa

2
430
Foto: Ilustracija

Članovi Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) poslali su Zorani Mihajlović, potpredsednici Vlade Srbije, pismo i dokument u kojem navode konkretne razloge zašto nije dobro da se izgradi rudnik litijuma u Srbiji, i savetuju da se bolje sagledaju mogući problemi i nepopravljive posledice, koje bi ova investicija izazvala.

Pismo i dokument ministarki rudarstva i energetike Zorani Mihajlović poslali su akademici Vladimir Stevanović, biolog, Bogdan Šolaja, hemičar, i Velimir Radmilović, tehnolog.

Vladimir Stevanović, predsednik odbora SANU „Čovek i životna sredina“, kaže da nema dilemu da će Srbija od rudnika imati više štete nego koristi. Dokument poslat Ministarstvu je, kako kaže, obiman, i sadrži stavove akademika o projektu izgradnje rudnika litijuma i bora, u koji će investirati Rio Tinto. Ti stavovi su mogli da se čuju i na naučnom skupu: „Projekat Jadar: Šta je poznato?“, koji je nedavno organizovala SANU, i posle kojeg Ministarstvo nije reagovalo.

Rudnik bi, kako navode, „naneo velike i ireverzibilne štete ne samo kraju u kojem bi bio otvoren, nego celoj Srbiji“.

To je dokument koji je defakto protiv rudnika litijuma, i to je argumentovano sa naše strane – jasan je Stevanović.

U pismu, koje su poslali akademici, navodi se da će osim velikih problema zaštite životne sredine, projekat imati važne „socijalne, ekonomske i demografske implikacije koje su, čini se, stavljene u drugi plan, mada to tako ne bi trebalo da bude“.

Akademik Stevanović ističe da bi sprovođenje projekta nanelo velike i ireverzibilne štete, ne samo toj sredini gde bi bio otvoren rudnički kompleks, na pitomom i plodnom predelu u kojem se mozaično smenjuju šume, livade i poljoprivredno zemljište, nego i šire, na primer, ugrozilo bi za Srbiju važna vodosnabdevališta u Mačvi.

Jaloviše, koje bi sadržalo i toksične ostatke iz prerade rude, bi se prostiralo, kako je projektovano, na 160 ha, a zaštićeno je, kako kaže, samo folijom od 1,5 milimetra. Stevanović se pita šta će biti kad sve to ode u zemlju, a kad-tad će se to desiti zbog sleganja zemlje, malih tektonskih poremećaja, pa će sadržaj jalovišta ući u aluvijum i vodoizvorište, a „onda će šteta biti nepopravljiva“.

Ili, dodaje, zamislite poplavu kakva je bila 2014. „Da li bi predviđeni bedemi oko jalovišta izdržali enormni priliv vode i sprečili izlivanje toksičnih materijala?“, postavlja pitanje predsedavajući odbora SANU.

Čisto sumnjam da će da procveta Podrinje, kao što nisu procvetali ni Bor, ni Majdanpek. Priče o tome da će rudnik jadarita biti primer zelenog rudarstva, jednostavno ne piju vodu jer zeleno rudarstvo ne postoji. Uvek se uništava neki teren. Sad je pitanje da li želimo tu investiciju, čiji će negativni efekti po životnu sredinu biti izvesni, a još i nisu dovoljno procenjeni. Posebno je interesantna priča o fabrikama litijumskih baterija i električnih automobila koje će nići blizu rudnika jer je olako data i koja je, izvesno, na dugom štapu, ako uopšte bude ostvarena. Najveću dobiti od eksploatacije jadarita imaće Rio Tinto sa litijum karbonatom, ako do toga dođe, izvoziće ga, zna se gde će to ići, a mi ćemo dobijati rudnu rentu. Čisto sumnjam da će da procveta Podrinje, kao što nisu procvetali ni Bor, ni Majdanpek – naglašava Stevanović.

Na pitanje da li će Srbija od ove investicije imati više štete nego koristi, on odgovara apsolutno više štete, i dodaje da je to „klanje vola za kilo mesa“.

Na toj površini možete da proizvedete kvalitetno voće i drugu hranu. Druga stvar je što smo mi nesređena zemlja i kada je reč o poljoprivredi, ali nama je to jedina šansa. Kada pogledamo Nacrt prostornog plana Srbije mi ispadamo rudarska zemlja. Da li mi to hoćemo ili hoćemo da živimo u životnoj sredini koja je zdrava? A, već imamo neuralgične tačke, kao što su jalovišta Bora i Majdanpeka, jalovišta, pepelišta i otkopi Kostolca i Kolubarskog basena, i hoćemo još jednu. Uticaj tog rudnika nećete moži da ograničite samo na taj kraj, tu nema nikakve dileme – ističe on.

Da li mi hoćemo da živimo u rudarskoj zemlji ili hoćemo da živimo u životnoj sredini koja je zdrava?

Otpadne vode će se, kako kaže, navodno prečišćavati, ali ko će to u ovoj nesređenoj zemlji sa katastrofalnim odnosom prema životnoj sredini kontrolisati.

Da nije takvog katastrofalnog odnosa prema životnoj sredini u Srbiji, Rio Tinto se ne bi ovde ni pojavio – uveren je akademik.

On ističe da sa ovakvim odnosom vlasti prema životnoj sredini i u krajnjem slučaju prema stanovništvu, budućnost će nam, uz potvrđena negativna demografska kretanja, biti neizvesna. Imamo, kako kaže, sada posla sa ljudima koji ne promišljaju dalekosežno, misle pojednostavljeno i nepromišljeno, što nikako nije dobar saveznik u ovakvim velikim projektima i njihovim uticajima na životnu sredinu.

Izvor: Balkan Green Energy News

Prethodni članakRio Tinto: Ne vršimo nikakva istraživanja litijuma na teritoriji Gornjeg Milanovca
Sledeći članakDva nova slučaja korona zaraze u Moravičkom okrugu, oboje inficiranih iz Čačka

2 KOMENTARA

  1. Ni malo se ne razumem u ovu temu ali sam hteo da vidim šta o njoj kaže jedan akademik. Pročitao sam i ništa razumeo nisam. Žali bože utrošenog vremena. Ako je ovo izvorni tekst onda je ubitčno kako je napisano. Kao da je pisao neko polupismen. Imam prostora da sumnjam i u znanje dotičnog akademika. Voleo bih da me neko opovrgne.

OSTAVITE ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here