Aleksandar Jugović o svom romanu “Usamljenik sa Rodrigesa“: Smrtna kazna se posmatra olako

2
598

ČAČAK – Godinama sam razmišljao o ljudima čiji je posao da izvršavaju smrtne kazne i pitao se kakva muka može naterati čoveka da prihvati takav poziv i kakav je njegov karakter, kaže Aleksandar Jugović.

Aleksandar Jugović

Pisac Aleksandar Jugović u najnovijem romanu „Usamljenik sa Rodrigesa“ (Albatros plus) bavi se jednim od najvećih moralnih pitanja koja se postavljaju pred svako društvo – smrtnom kaznom, izvršiocima i žrtvama. U intervjuu za „Blic“ autor objašnjava kako je došao na ideju da napiše roman sa simboličnim naslovom „Usamljenik sa Rodrigesa“.

Naslov je proistekao iz same priče i sudbinsko-simbolične spone sa glavnim junakom, ili antijunakom, kako hoćete. Godinama sam razmišljao o ljudima čiji je posao da izvršavaju smrtne kazne i pitao se kakva muka može naterati čoveka da prihvati takav poziv i kakav je njegov karakter. Pitao sam se kako stvor s osećanjima i razumom živi sa saznanjem da je nekoga ubio i da će to iznova i iznova činiti. I naprosto, otvorio se svet lavirinata, senki, tajnih prolaza u koji nekada, ni sam ne znajući kojim volšebnim putanjama, pisac dospeva preispitujući civilizacijske norme, običaje, nasleđa, analizirajući ljude, svet koji postoji ili bi mogao postojati. Tako je ovaj roman izronio iz najdubljih virova tegoba onih koji su se s jedne ili druge strane praga suočili s užasima smrtne kazne.

Kakav je glavni junak vašeg romana?

– Moj junak je dobio priliku da se iskupi, jer se pokajao. Nije ovo roman o hrišćanskom moralu, čak ga i demistifikuje, ali je ljudski pravedno ovakvom čoveku dati još jednu šansu. On je izvršilac smrtnih kazni i ne postaje to zato što voli da ubija, već iz pogrešno usmerene potrebe da pobedi komplekse iznikle i učaurene u njegovom odrastanju, porodici, društvu. On je mučenik, i stvoren je da to bude, ali on svoju muku uspeva da obori na zemlju i da je na kraju uhvati za gušu. On je nepošten koliko je i pošten, u amplitudama koje ga razapinju, razvlače na njegovom krstu. On greši do kraja, ne obazirući se ni na kakva moralna načela, ne štedi sebe u grehu, ali kasnije, sa spoznajom, ne na kakva moralna načela, ne štedi sebe u grehu, ali kasnije, sa spoznajom, ne nalazi ni trunke opravdanja za svoje postupke. Čak se upinje i da druge odvrati od greha. U suočavanju sa sobom najlakše bi mu bilo da prekrati život, ali on se odlučuje za drugu stazu, onu kojom se hoda po vatri, po staklu, po trnju.

Ovim romanom osvetljavate temu smrtne kazne u bivšoj SFRJ. Koliko je on zasnovan na dokumentarnim činjenicama i kako ste dolazili do materijala za građu knjige?

– Faktografski sloj romana, koji je neznatan za poetski, pa i egzistencijalni smisao, a važan je zbog autentičnosti, zasnovan je na stručnoj literaturi naših najboljih pravnika, ali i na novinskim tekstovima koji su se bavili ovom temom. Dokumentarnost romanu, dakle, daje autentičnost, ali ga ne zaključava ni najmanje. Naprotiv. Književnost, za razliku od istorije koja govori o događajima koje su se dogodili, govori od događajima koji su se mogli ili koji se mogu dogoditi. Nije mi prvi put da se kao pisac upustim u istraživanje istorije i da stvaram amalgam sačinjen od fikcije i faktografije. Tako je bilo i sa Disharmonijom – romanom o ukletom Vladislavu Petkoviću – Disu. Zahtevna je, često iscrpljujuća, ali nadasve uzbudljiva potraga za istorijskim podacima koji sadrže odgovarajuću emotivnu obremenjenost ili dramski naboj da bi se mogli utkati u književno delo. A danas je neuporedivo lakše nego pre samo dvadeset godina naći i ono što tražiš i ono što ne tražiš.

Kakav je život dželata koji je izvršio smrtnu kaznu? Da li je on lišen preispitivanja svojih dela?

– Život baš ume da umori. Ljudi žive od nadanja, zagledani u budućnost koja im neće izmaći. Ali planovi najčešće hoće. Gotovo niko ne dobije ono što je očekivao. Niti se iko, pa i onaj naizgled manje nesrećan, mnogo pitao o svojoj budućnosti. Tako je i sa mojim junakom. Jer kada se upustio u osvajanje svojih ciljeva, u uzdizanje na društvenoj lestivici, kada je na sebe preuzeo obavezu za koju je mislio da će mu kasnije otvoriti sva vrata ovozemaljskog raja, zapravo je zakoračio u had. A opsena je takva, da u slasti sve dublje i dublje toneš do momenta kada bi poželeo da se vratiš na početak, ali bude dockan… Život je izvukao uže iz ambisa i nema povratka. Tek tad, suočen sa samim sobom, shvatiš da je sve proćerdano.

Postoje podaci da ni izvršioci smrtnih kazni u bivšoj SFRJ nisu ostajali bez posledica. Kakve su njihove sudbine?

– Na to pitanje, da je živ, najbolje bi mogao da odgovori Veljko Komlenović, veliki borac za ukidanje smrtne kazne, koji je jedan od likova u mom romanu. On je sabirao sudbine egzekutora kada su prestali da ubijaju. Završavali su u psihijatrijskim ustanovama ili su izvršavali samoubistvo.

To je jedno od najvećih moralnih pitanja koja se stavljaju pred jedno društvo, a u raznim anketama često vidimo da je više od polovine ispitanika kod nas za uvođenje smrtne kazne. Šta nam to govori?

– Smrtna kazna se posmatra izdaleka, olako. Ne uzimaju se u obzir činjenice koje bi opredeljivale nekoga da bude za ili protiv. Veoma mali broj ljudi razmišlja o izvršiocima. Uopšte, svet tuđe tegobe posmatra tačno tako – kao tuđe. Ovde govorim o teskobama ljudi – izvršilaca smrtne kazne. Niko od njih nije do kraja bio siguran i kada je stajao u streljačkom vodu da čini ispravnu stvar. Može li iko od nas da zamisli kakav je to osećaj doći u svoj stan, među svoju porodicu, noseći u sebi saznanje da je neko tvojom rukom ubijen?! Zato se vraćam na Vaše pređašnje pitanje, na koje je odgovor jasan: ti ljudi su uništeni. Danas, prema rezultatima istraživanja, više od polovine stanovništva Srbije žali za smrtnom kaznom kao primerenom presudom za najteže zločine. Međutim, ovde se otvaraju mnoga pitanja. Ima li iko pravo da oduzme nečiji život, da li hrišćanstvo to dozvoljava ukoliko je Božja zapovest: „Ne ubij!“, da li se na taj način negira i sama pravda i, naposletku, ima li država pravo da ubija svoje građane? Čovečanstvo do danas nije uspelo da reši dileme u vezi sa smrtnom kaznom. Čini se kao da je čovek u vlasništvu države. Opet, za mnoge je u vlasništvu Boga. Ali sudeći po istoriji, ako bismo uzeli inkviziciju za primer, i oni najreligiozniji bi se postideli. Čak mi se čini da upravo ti koji se najviše pozivaju na hrišćanske vrednosti najmanje emocija pokazuju kada je ova tema u pitanju. Oni bi po kratkom postupku. Ponavljam, malo njih se pita šta je sa ljudima koji izvršavaju smrtnu kaznu, šta je sa njihovim porodicama. I koliko god opravdanje ležalo u činjenici da je sve stvar čovekovog izbora, i da se čovek može odupreti nepristajanjem, postavlja se pitanje da li je baš tako, ako se čak i taj posao podvede pod obavezu prema državi.

Alber Kami je u čuvenom eseju „Razmišljanja o giljotoni“ ukazao na to da smrtna kazna ne utiče na smanjenje broja zločina jer ona sankcioniše, a ne sprečava uzrok. Kakav je Vaš stav o tome?

– Naravno da ne utiče. Smrtna kazna je više kao neka vrsta osvete. Zato i ima većinsku podršku. Da se namire računi. Čak mislim da je za zlotvora, monstruma, zločinca smrtna kazna manja kazna od doživotne robije. Jer je lišen svake dugotrajne boli, neizvesnosti, osećanja krivice, pa mu smrt dođe kao usluga.

Naličje jednog vremena i jedne države

Ubedljivim tonom ispovesti svog glavnog junaka, koji nije jednodimenzionalan čovek-čudovište, već kompleksan skup ličnih izbora i predestiniranih okolnosti, autor je otvorio široko simboličko polje u kojem se sa snažnim ljudskim osećanjima prepliću i najveća moralna pitanja koja se postavljaju pred svako društvo i njegov pravosudni sistem: šta znači oduzeti nečiji život – u prikazu romana navodi književni kritičar Mladen Vesković.

Urednik romana „Usamljenik sa Rodrigesa! Aleksandar Jerkov, profesor i književni kritičar, osvrćući se na aspekte koji knjigu čine veoma uzbudljivom i privlačnom za čitanje, između ostalog, kaže:

Mučna je ovo priča o čoveku, njegovom karakteru i zabludi. No, kada se malo bolje razmisli, nisu li sve priče o čoveku, ukoliko se ispričaju do kraja, takve? Ima neke surovosti u rečima kojima istina o jednom uzaludnom i obmanutom životu izlazi na površinu. Aleksandar Jugović, pisac koji iz romana u roman istražuje i oblikuje neobične junake, u Usamljeniku nudi naličje jednog vremena i jedne države koja je umela da bude vrlo gruba prema svakome ko joj se opirao. Onda je te države nestalo i to je vreme.

Izvor: Blic
Autor: Neven Džodan

Prethodni članakDanas u Gornjoj Gorevnici “Crne mame“ protiv “Plavih mama“, uz još dve utakmice ženskog fudbala
Sledeći članakStiže još jedan tropski talas

2 KOMENTARA

OSTAVITE ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here