Arhitekta Milorad Obradović: Izgradnja skejt parka u Čačku delovala je kao borba sa vetrenjačama

13
1844

ČAČAK – Milorad Obradović ima 34 godine, rođen je u Čačku. Veći deo života proveo je u gradu na Moravi gde je završio osnovnu i srednju školu. Na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu završio je osnovne i master studije, nakon čega upisuje postdiplomske studije na Tehničkom univerzitetu u Beču na katedri iz prostornog planiranja. Nakon tri godine provedenih u inostranstvu vratio se u Srbiju, gde je svoj rad nastavio na Institutu za arhitekturu i urbanizam Srbije, pri čemu se naročito ističe rad na Prostornom planu predela izuzetnih odlika Ovčarsko-kablarska klisura.

Svoj rad primenjuje i na Arhitektonskom fakultetu kao saradnik u nastavi gde ga ujedno očekuje i odbrana doktorata na temi projektovanja otvorenih javnih prostora. Trenutno je zaposlen kao direktor arhitektonskog biroa “Urban Factory“, a ujedno vrši i ulogu upravitelja “Skejt fondacije“, humanitarne organizacije koja se bavi izgradnjom skejt parkova. Ovih dana sa svojom saradnicima završava još jedan skejt park u Užicu, ukupno treći po redu betonski park u Srbiji.

Osvajao je mnogobrojne nagrade na međunarodnim izložbama, a posebno se ističe nagrada međunarodnog Olimpijskog komiteta za izgradnju skejt parka u Vitlejemu u Palestini. Poznat je po tome da pored projektovanja radi i na izvođenju radova, pri čemu je sa sopstvenim fizičkim radom lično učestvovao na izgradnji svih svojih projekata. Lični rad na gradilištima smatra posledicom višegodišnjeg volontiranja na projektima u Čačku što mu je donelo veliko iskustvo i stručnost na navedenim projektima. Pored svih aktivnosti bavi se planinarstvom i vičegodišnji je spasilac Gorske službe spasavanja, gde je poznato da su svi spasioci zapravo volonteri.

Čačak je jedan od prvih gradova u Srbiji koji je dobio betonski Skejt park zahvaljujuci Miloradu i njegovim prijateljima koji su shvatili koliko je važno da mladi ljudi budu aktivni učesnici u donošenju i sprovođenju inicijativa i odluka

– Prva inicijativa koju sam pokrenuo tiče se izgradnje skejt parka u Čačku 2014. godine. Nakon 15 godina čekanja i praznih obećanja shvatio sam da ne treba da čekam druge da urade ono što mogu kao arhitekta i sam da uradim. Volontirao sam na više desetina projekata u prethodnim godinama, ali istina je zapravo da nikada nisam želeo da budem volonter. Jednostavno sam osetio da društvo ne prepoznaje potrebe mladih, ili u mom slučaju, mene kao skejtera. Prvobitno smo počeli inicijativu sa svega 15 godina, a dobili smo jako puno praznih obećanja. Kao mladom čoveku taj neuspeh mi je izazvao veliko nezadovoljstvo jer sam smatrao da treba da postoji odgovorna osoba za rešavanje problema mladih. Tek nakon završenog fakulteta sam shvatio da su frustracija i očekivanja od drugih ljudi zapravo izgubljena borba. Shvatio sam zapravo da se radi o nama samima, odnosno da niko ne može da napravi skejt park osim mene, kao arhitekta i kao skejter. Tada sam pokrenuo ljude u tom pravcu. Nisam očekivao otpor od najbližeg okruženja i toliko nizak moral. Moji roditelji nisu želeli da se razočaram dok su prijatelji mislili da je to borba sa vetrenjačama. Podučeni sa lošim iskustvom i preko 15 godina inicijative i preko dvadeset ljudi koji su se borili za isti cilj, sve je unapred delovalo kao izgubljena borba, a ja nisam želeo da poverujem u to. Iako su dosadašnji neuspesi bili uzaludni želeo sam da imam i sopstveni pokušaj jer tek tada mogu da naučim iz grešaka ili iz neuspeha.

U početku sam se osećao jako usamljenim u toj inicijativi, pa sam nakon početka angažmana pokušao sam da uradim sve suprotno od prethodnih pokušaja. Nisam se odmah obratio lokalnoj samoupravi, već sam uradio ono što je bilo u mojoj moći. Kao arhitekta uradio sam projekat i počeo da okupljam ljude koji bi mi pomagali u tome u daljoj budućnosti. Prvu bazu volontera sam pronašao među prijateljima i u omladinskom udruženju Alternativa za Čačak. Bio sam svestan da postoji puno omladinskih udruženja u kojima su postojali ljudi koji dele entuzijazam za neke nove stvari. Nakon projekta i odobrenih sredstava na konkursu kompanije NIS, Javno preduzeće “Gradac“ nam je pomagalo u pravnom aspektu kako bi se taj projekat priveo kraju. Sa svojim prijateljima sam organizovao prikupljanje preostale sume novca pri čemu smo organizovali mnogobrojne radne akcije na izgradnji. Sa građevinskim firmama smo se dogovarali uglavnom oko kupovine materijala dok smo našim sopstvenim fizičkim radom nadomestili pozicije koja inače koštaju puno više i na taj način smo ukupno potrošili oko 30.000 EUR dok je realna cena skejt parka bilo duplo veća od toga. Tada sam shvatio vrednost sopstvene uloge, odnosno, individualne uloge svakog učesnika te inicijative. Od tog dana više niko ništa nije morao da uradi za mene, jednostavno sam nastavio da pravim promenu koju sam želeo da vidim. Pokrenuo sam još niz radnih akcija koje su rezultirale izgradnjom Disovog amfiteatra na Moravi, kao i celokupnog Parka mladosti, koji se prostire na površini od oko jednog hektara. Tu je organizacija i DUK festivala gde smo uspeli da oslikamo muralima preko 4.000 metara ruiniranih fasada. Time je Čačak postao grad murala i prepoznat u celoj Srbiji i regionu pa i šire od toga. Priznajem da je otvaranje Parka Mladosti sa koncertom Miroslava Tadića i braćom Teofilović bio jedan od najemotivnijih momenata u mom životu jer je šestogodišnji rad konačno bio na svom vrhuncu. Iz mog okruženja jedino su moji roditelji bili svesni težine puta i žrtve koju sam bio spreman da podnesem da bi se taj cilj ostvario.

Jedna “mala sitnica“ u toku izgradnje Parka se odnosi na tvoje dolaske u Čačak iz Beča gde si bio na postdiplomskim studijama?

– U toku same izgradnje skejt parka morao sam da pređem preko 20.000 kilometara na relaciji Beč – Čačak, sve u sopstvenom trošku, ali sa velikim samopouzdanjem da će se projekat ostvariti. Istog dana kada završim posao ili obaveze na fakultetu, u petak uveče sednem u autobus za Srbiju, prespavam noć u njemu da ne bih izgubio dan, pa u 6:00 sati ujutru stižem u Beograd. Potom sednem u drugi autobus za Čačak i u subotu u 10:00 ujutru sam na gradilištu i vodim te specifične radove koje obični majstori ne znaju da izvedu. Nakon toga, u nedelju se vratim u Beč, a u ponedeljak sam već na fakultetu ili na poslu.

Ti si odlučio da se vratiš iz inostranstva za razliku od mnogih, šta je to šta muči mlade ljude u Srbiji i odlaze iz nje?

– Mlade ljude muči ista stvar koja je mene mučila na početku mojih inicijativa. Mislim da je to osećaj nemoći i osećaj beznadežnosti u društvu koje ne razume naše lične potrebe. Mi živimo u zatvorenom društvu i veliki broj ljudi se iseljavaja iz naše zemlje. Nažalost, bio sam svedok tog događaja i mislim da ljudi u našoj zemlji zapravo nisu svesni koliki je to broj mladih ljudi, pa čak ni roditelji kojima su deca odavno otišla za inostranstvo. Meni je žao zbog toga, a žao mi je čak i previše kada vidim koliko je mojih sjajnih prijatelja, naučnika, inženjera, vrhunskih stručnjaka, napustilo Srbiju. Oni viđaju roditelje preko Skajpa, vesele se uz Viber poruke. Dosta roditelja će se prepoznati u tome i mislim da je to jedan tužan svet. To je jedini razlog zbog koga sam se vratio iz inostranstva u Srbiju. Niti zbog svojih inicijativa, niti zbog nedostatka sadržaja, već zato što sam želeo da budem sa ljudima koje volim i to je odluka koja je tražila najviše hrabrosti. Hrabrost se isplaćuje, ali jedino ako možete da pobedite težinu trenutka i da donesete odluku iza koje stojite. Rešenje je zapravo veoma jednostavno i radi se o sadržajima i dostupnosti sadržaja koje mladi traže.

Takođe tu su mogućnosti da mladi učestvuju u oblikovanju javnog života, ali to je jako teško u našoj sredini gde se starosna struktura drastično promenila nakon odlaska mladih ljudi. Starijoj generaciji svakako ne treba skejt park već nešto drugo. Pitanje je da li to odgovara svima i mi moramo da nastavimo da težimo da postanemo odgovorno društva gde pravimo određene kompromise pri čemu ne zastupamo samo sopstvene interese. Do sada nismo videli da se radilo na decentralizaciji koja je jako bitna u tome. Naši stari sistemi upravljanja su prevaziđeni više od nekoliko decenija i danas se u razvijenim zemljama puno radi na tome. To se odnosi pre svega na inicijative odozdo nagore, pri čemu svaki građanin zapravo ima mogućnost za donošenje, ali i sprovođenje odluka, za razliku od jednostranih ili rigidnih centralizovanih sistema kao u Srbiji. Takve inicijative se u Austriji ili Holandiji posmatraju kao najvredniji resurs, a društvo ih zajedno podržava i finansira. Tek tada je moguće da čovek oseti da pripada zajednici i da će biti poštovan zbog toga, odnosno da njegova uloga ima veći značaj od ličnog interesa koji može da ostvari.

Tvoj put nije bio lak, ali si, stiče se utisak, uspeo. Koja je to poruka koju ti imaš za mlade ljude?

– Ako želim da prenesem poruku, ne želim da se obraćam kolektivu, već želim da se obratim pojedincu. Ovo nije poruka za sve ljude, već samo za jednog čoveka. Ne znam ko je taj čovek, niti kako se zove. Ne znam ni čime se bavi, niti da li je srećan u životu. Ne znam da li ima novac za užinu ili je milioner koji čeka svoju šansu. Ne znam, ali znam da uvek bude jedan čovek koji čita, makar jedan čovek koji će izaći iz udobnosti svog doma i udobnosti svog varajućeg uma. To je čovek koji se čeka. Moja poruka tom čoveku bi bila da nikad ne volontira, i da nikada ne radi dobra dela za novac. To je pre svega šansa da pokažemo nama samima ko smo oduvek bili i ono što ćemo zauvek ostati. Reč volontiranje su izmislili oni ljudi koji to ne rade, kao i ljudi koji žive od tvog besplatnog rada. Nemoj to da radiš zbog njih, već to uradi zbog sebe i za svoju ličnu legendu, da postaneš profesionalac. Svaki čovek poseduje ličnu legendu i svako radi na njoj. Na tom putu ljudi se menjaju i tvoj svet jednoga dana može neće biti ono što misliš danas. Do tada možeš da radiš na sebi, odnosno da volontiraš na sebi. Onaj momenat kada završiš sa obavezama, to je tvoja šansa. Jedva si čekao da završiš sa školom ili sa poslom, pa da odeš i da sprovedeš svoju ličnu legendu. Nije teško, niti je obaveza. Možda je to knjiga, možda je to sport. Ako nije, onda je to sigurno planina ili odlazak u prirodu. Možda je to drug kome treba razgovor. Čak i da se sve ovo ne odnosi na tebe, opet uradi to. Uradi nešto za nekoga drugog i videćeš da jedan momenat ili jedna sekunda mogu da vrede više nego višegodišnji napor. Strpljenje se traži i to je jedini uslov. Na samom kraju imaćeš odgovor da li je vredelo. Nagrada jeste slatka ali je na samom kraju puta.

Prethodni članakProtest žitelja Avenije 1 zbog prodaje parcele na kojoj je parking: Vlast mora sačuvati dušu grada
Sledeći članakPetoro preminulih na kovid odeljenju, među njima i 39-godišnji Čačanin

13 KOMENTARA

  1. Bravo za momke,trebao im skejt park,udruzili se i izdejstvovali svaka cast…
    Kako udruziti gradjane na teritoriji Ljubica da izdejstvuju trotoare sa obzirom da 80% ulica u Ljubicu nema trotoar…

  2. Pridružujem se komentatoru „Belvi“ i imam istu molbu za urednika. Samo bih to nekako proširio i na Srbiju. Odavno ništa lepše i pametnije nije bilo ni u jednom glasilu. Hvala vam.

  3. E ovo je milina čitati. I tekst i komentare. Tako nam fali nešto normalno da bismo pokazali da možemo biti bolji. A da možemo je dokaz ovaj današnji tekst i reakcije na njega. Molim urednike, novinare i sve ljude koji se bave novinarstvom da nam bar 1-2 puta sedmično prezentuju ovako nešto da nam bar malo lakne oko srca. U svoj ovoj muci oko korone. Samo da se ne piše o politici. I političarima.

  4. Znači Ovčarsko Kablarska klisura će zasijati, pored Bogom dane lepote, ostavštinom davnih nam predaka u vidu manastira „naše SVETE gore“ i lepotom koju će da unese ovaj mladi čovek. Nadam se i verujem da ćemo i to dočekati. Time će i naš grad dobiti novu lepotu.

  5. Molim urednika ovog portala da nekako urgira, kod koga treba, da se ovaj tekst odštampa u nekoliko hiljada primeraka i podeli građanima Čačka. Da svi pročitamo I stavimo prst na čelo. To bi bio pun pogodak da se mrdnemo iz letargije.

  6. Svaka čast za tekst. Hvala portalu. Hvala mladom, pametnom, obrazovnom čoveku koji je iz *sveta“ došao. Da ulepša naš grad, da nam pokaže da se i ovde može živeti, ako ga voliš. I ako ti je stalo do njega, da ga popraviš kolko možeš. A mogao je sa svojim znanjem da živi bilo gde. Nije mu ispod časti sa se vrati. 100 PUTA HVALA MILORADE. Da si živ, zdrav i da te sreća prati.

  7. Bravo i hvala pametni mladi čoveče. Respekt za tebe i tvoju volju da ulepšaš svoj grad i učiniš ga korisnim za mlade. A i za nas starije kad gledamo mlade. Eh kad bi svi mladi bili takvi gde bi nam bio kraj. Ali tako je kako je. A tebi želim svaku sreću u životu, budi zdrav i samo napred. Opet HVALA.

OSTAVITE ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here