Na današnji dan pre 20 godina poginuo velikan čačanske košarke Maško Purić

4
1960

Piše: Miloš Timotijević, istoričar

ČAČAK – Čačak je rano postao istinski „grad košarke”, što je ka „igri ispod obručeva” privuklo na stotine dečaka i devojčica. Bilo je to vreme iskrenog amaterizma i neizmerne zanesenosti prema ovom sportu, ali i velike konkurencije. Uopšte nije bilo lako i jednostavno postati prvotimac Borca, naročito na bekovskoj poziciji. Oni koji su uspeli u svojoj ambiciji, zahvaljujući pre svega talentu radu i upornosti, zauvek su i obeležili čačansku košarku. Jedan od takvih igrača bio je i Marinko Maško Purić (3. maj 1946 – 20. januar 2003).

Purići potiču iz sela Radijevića kod Nove Varoši. Starinom su iz šireg područja jugozapadne Srbije i slave Svetog Stefana. Marinko je rođen u Čačku (otac fotograf Branislav – Brana Purić 1920–1974, majka Zorka Lijeskić 1922-2007). Od 1951. Marinko živi u kući u blizini crkve, preko puta Mišovića.

Mesto stanovanja je na neki način i odredilo Marinkovu kasniju sportsku karijeru, jer je bilo potpuno „normalno” da se kao komšija Mišovića i „Moravac” bavi košarkom. U ranoj mladosti bio je izuzetan igrač sa klikerima, kasnije i bilijara. Već 1956. počeo je da igra za pionire Borca, a za seniore 1963. godine. Postao je standardni prvotimac, pouzdani bek. Igrao je u velikoj generaciji koju u kojoj su najpoznatiji i najdugovečniji igrači bili Radmilo Mišović i Slobodan Conja Koprivica.

Njegov talenat brzo je uočen, tako da je pozivan na pripreme reprezentacije Jugoslavije. Međutim, u seniorskoj reprezentaciji debitovao je tek na Balkanskim igrama 1968. godine kada je osvojio zlatnu medalju (Izmir – Turska). Pored Purića tada je iz Čačka u reprezentaciji bio i Dragan Đukić. Oni su svojim kvalitetom, zalaganjem i igrama u potpunosti zadovoljili trenera reprezentacije Ranka Žeravicu. Bila je to kombinovana ekipa Jugoslavije u kojoj su igrali Kapičić, Plećaš, Čermak, Jelovac, Šolman, Simonović, Marojević, igrači koji su ubedljivo osvajali medalje za Jugoslaviju u to vreme. Konkurencija je bila velika, tako da Čačani bez obzira na kvalitet nisu uspeli da zamene nekoga od iz „starog” tima.

Marinko Purić pokazivao je oštrinu u igranju, kako u vođenju lopte, tako i dodavanju i poentiranju. Imao je izraženu ponositost i otvoreno je ulazio u sukobe sa oponentima. Bio je veoma ozbiljan i ćutljiv čovek, koji se u društvu skoro nikada nije smejao. U svojoj sportskoj karijeri imao je problem što su ga kasno pozvali u reprezentaciju, da bi ga u „nevreme” pozvali u vojsku 1972/73. (služio je JNA zajedno sa fudbalerom Draganom Džajićem), u sezoni kada je Borac zauzeo četvrto mesto u prvenstvu. I danas su svi ubeđeni da je te sezone Purić bio u timu, Borac bi postao prvak Jugoslavije.

Po povratku iz JNA ponovo je postao istaknuti prvotimac Borca, da bi u julu 1978. konačno završio igračku karijeru koja je trajala od pionirskih dana. Ukupno 22 godine sa preko 500 odigranih utakmica. U prvi mah ostao je u Borcu kao trener kadeta. Upisao je Višu trenersku školu, ali nije je završio. Uspeo je da sa juniorima Borca zauzme treće mesto na prvenstvu Jugoslavije 1981. godine u Splitu, što je bio veliki uspeh. Ispred Borca bili su domaća Jugoplastika i Zadar. Treće mesto sa juniorima Borca ponovo je osvojio u sezoni 1999/2000.

Seniorski tim Borca preuzeo je u jesen 1984, kada je zamenio Conju Koprivicu. Do kraja sezone uspešno je vodio ekipu koja je ušla i u plej-of. Ipak, nije nastavio da se bavi trenerskim poslom po završetku sezone 1985. godine. Na tu odluku nije mogao da utiče ni Ranko Žeravica koji ga je savetovao da ipak ostane trener. Kasnije, pred kraj života, Maško Purić je bio pomoćnik Dejanu Mijatoviću prvom treneru Borca (2000-2003).

Maško Purić je igrao u epohi kada košarkaši nisu dobijali velike materijalne nagrade. Zato je posle završene srednje tehničke škole morao da paralelno igra košarku i da radi u fabrici „Sloboda”. Svakog dana je odlazio na posao, izlazio na treninge, da bi se potom ponovo vraćao na radno mesto, a uveče je ponovo išao na treninge. Savremenici su zapamtili da ga je krasio izraženi osećaj za ispunjavanje dužnosti, što je pokazivao do zadnjih dana života.

Marinko Purić je 1977. oženio Zorku Selaković (1951), koja je takođe bila košarkašica Borca (1966-1974). Sportsku karijeru je okončala kada je upisala Pravni fakultet. Marinko i Zorka 1977. dobijaju ćerku Selenu, koja je završila medicinski fakultet i sada radi kao anesteziolog u Univerzitetskoj dečkoj klinici u Tiršovoj ulici u Beogradu. Mlađa ćerka Ivana (1980) završila je Tehnološko-metalurški fakultet (hemijsko inženjerstvo) i živi i radi u Njujorku (SAD), gde vodi kozmetičku kompaniju. U braku sa dizajnerom Karimom Rašidom dobila je ćerku Kivu (2013). Starija ćerka Selena dobila je ćerku Galu (2016). Obe ćerke, Selena i Ivana, posle osnovnih studija odbranile su i magistarske radove.

Zahvaljujući činjenici da je bio vrhunski sportista i košarkaški reprezentativac, Marinku Puriću je priznato pet godina radnog staža, tako da je 2001. otišao u penziju. Život je izgubio u saobraćajnoj nesreći 20. januara 2003. u mestu Dići pored Ljiga, kada je putovao na pregled na Univerzitetsku kliniku u Beograd. Sahranjen je u Čačku.

Prethodni članakTodorović: Ne moram ni da naglašavam koliko bi nam značila pobeda protiv Igokee
Sledeći članakSvaki građanin Srbije bankama u proseku duguje 1.800 evra

4 KOMENTARA

  1. Ne nego ste legende vi iz fotelja
    Svi koje ste gore nabrojali jesu legende kosarke, i oni koje niste nabrojali, Gari Kurcuba, Strsljo, Redzo, Marko….svi koji su igrali u Borcu za dz su legende

  2. „Legende“ su,danas,oni koji su napravili lovu.Skorojevici samo to priznaju.Masko,jedna velicina,radio je u Slobodi…objasni ti to limaru,konobaru,saneru,snajderu…

  3. Tesko da Željko i Kićan mogu da budu veće legende kluba od Maska Purića.
    Zeljko igračka legenda kluba koji je pored Arsa bio bleda senka na terenu. Kićan odigrao 6 meseci u Borcu isto postao legenda kluba. Pitam se dal su Masko, Drobnjak Arso, Sajo. i ostali uopšte igrali u ovom klubu.

    • Čarapić i Todor su veće legednde Borca ako ćemo igrački i po učinku od Željka , da ne pričamo za još neke, ali je markteinški mnogo lepše da Željka i Kićana proglasiš za svoje legende nego tako neke manje poznate

OSTAVITE ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here