Rada Karanac: Omladinski aktivizam podrazumeva kritički stav prema društvu

1
893

ČAČAK – “Volontiranje odvraća decu od nekih negativnih obrazaca ponašanja, ta mogućnost da se izraze na neki pozitivan način, pozitivnim aktivnostima ih ohrabruje, daje im samopouzdanje da se osećaju važnim i da se osećaju bitnim“.

Ovim rečima sociološkinja Rada Karanac započinje razgovor o temi društvenog aktivizma mladih. Karanac je zaposlena u Školskoj upravi u Čačku, a se godinama bavi prevencijom nasilja kod mladih u školama.

Koliko je važno da se mladi ljudi uključe kao aktivisti, da budu volonteri od najmlađih dana?

– Ovo je vrlo značajno pitanje i samo uključivanje mladih u svet volontiranja, odnosno aktivizma je jako važno, kroz svaki nivo obrazovanja, od predškolskog kroz osnovno, odnosno preduniverzitetsko. Jednostavno, moramo raditi na tome da se što više mladih uključuje u svet volontiranja, odnosno aktivizma.

Samo volontiranje ima pozitivan uticaj na razvoj ličnosti i na odrastanje dece, to je jedan proces, u kojem oni otkrivaju nove stvari, ostvaruju se, razvijaju svoje potencijale. Vrlo je bitno i da se kaže da volontiranje promoviše zdrave načine života i zdrave izbore u životu, da decu i mlade uči životnim veštinama, da ih ohrabruje da budu aktivni u društvu, da rade dobre stvari, da učestvuju u društvenim događajima, da stiču samopouzdanje da oni budu važni i da se tako osećaju. Time što se pitaju za neke stvari doprinose razvoju društvene zajednice.

Možemo da kažemo i da volontiranje odvraća decu od nekih negativnih obrazaca ponašanja, o čemu inače izuzetno puno pričamo. Da li je to nasilje, da li je to devijantno ponašanje, da li je u pitanju klađenje, zloupotreba psihoaktivnih supstanci, ali učešće u nekim akcijama i ta mogućnost da se izraze na neki pozitivan način ih ohrabruje. Podvlačim i ono što sam već rekla, sve im to daje samopouzdanja da se osećaju važnim i bitnim.

Aktivizam podrazumeva i razvijanje kritičkog stava, odnosa prema prema društvu, prema političkom sistemu, borbu za neke konkretne stvari, na primer na lokalu. Da li su to komunalni problemi, ekološki problemi i tako dalje. Možda je najbolja definicija omladinskog aktivizma da je to glas mladih ljudi koji su uključeni u neke društvene aktivnosti, okupljeni oko zajedničke ideje i nude izlaz iz određene situacije.

Da li internet i društvene mreže utiču na pasivizaciju ili aktiviranje mladih?

– Internet i društvene mreže gledam kao na potpuno novi način života i stil novih generacija, ja volim da kažem i da taj fenomen posmatram kroz vizuru domorodaca i urođenika.

Generacije kao mi, koje su malo starije, našle su se u nekom trenutku života u svetu interneta, virtuelnom svetu društvenih mreža, pa ja negde osećam onako kao da smo mi domoroci, da učimo, izučavamo, a mladi su jednostavno urođenici, oni se rađaju i žive dobrim delom u virtuelnom svetu, za njih su vrlo važne društvene mreže. Jednostavno, internet i društvene mreže utiču na njihov život, na njihov rad, na druženje .

Postoje dobre i loše strane korišćenja društvenih mreža, ali želim da istaknem da su za mene mladi u doba pandemije bili junaci i da su položili ispit. Tu su se videle dobre strane interneta i društvenih mreža, kako su se aktivirali i organizovali u recimo edukaciji vršnjaka, hvatali su se u koštac sa lažnim informacijama kojih je zaista bilo, od 5G mreže do čipova. Podizali su negde raspoloženje i glasno govorili o nekim lepim stvarima. Onda, imali smo mlade koji su se organizovali da pomažu starijima da im donose namirnice. Sve je to organizovano preko društvenih mreža i na mene je ostavilo lep utisak. Skoro sam našla jednu poruku, bio je neki UNICEF-ov omladinski odbor i citiraću Jovanu koja ima 17 godina: “Moja poruka mladim ljudima je da podržavaju jedni druge i da nikada ne odustanu od insistiranja na promenama, jer će se promene dogoditi samo ukoliko glasno i jasno kažemo šta nam nedostaje i šta želimo da se promeni“. To je način iskazivanja potreba mladih šta žele da promene putem društvenih mreža.

Kako gledate organizovanje mladih kroz Učeničke parlamente. U razgovoru sa mladima saznali smo da oni nisu baš mnogo upućeni u rad tih tela u školama?

– Učenički parlamenti su jako važni da ti mladi ljudi zaista budu informisani i o svojim pravima i obavezama, o omladinskim politikama i o svim onim stvarima koje ih se tiču. To su možda najvažnije organizacije koje treba da budu puna podrška mladima, da ih nauče kako da nastupaju, kako da diskutuju, da ih uče o demokratiji, o vladavini prava, kako aktivno da učestvuju u donošenju odluka, kako da realizuju zadatke koji su za dobrobit cele zajednice, kako da se bave humanitarnim radom, kako da organizuje omladinski pokrete!

U Učeničkim parlamentima participiraju predstavnici učenika sedmog i osmog razreda i nadalje kroz srednju školu. Oni postoje u svakoj školi, zakonom su obavezni, a ono što je vrlo važno kada pričamo o Učeničkim parlamentima, je da od koordinatora Učeničkog parlamenta, odnosno nastavnika saradnika umnogome zavisi kako će to telo raditi. Mi tačno u školama vidimo tamo gde nastavnik koji koordinira radom Učeničkog parlamenta ima rezultate, koji želi da podstakne učenike da razmišljaju,da realizuju te njihove ideje, i takav Učenički parlament radi odlično. Sa druge strane imate situaciju u školama da deca nemaju pojma šta radi Učenički parlament, a sami su predložili učenika koji će da ih zastupa u parlamentu. Ti izglasani učenici kao predstavnici parlamenta treba da budu aktivni u svim važnim stvarima u donošenju važnih dokumenata u školi. Međutim, oni često učestvuju samo na papiru, ne postoji ta participacija Učeničkog parlamenta koja je vidljiva i koja je stvarna .

Da li smo mi kao stariji zakazali u vaspitanju naše dece i da li smo previše zaštitnički nastrojeni prema njima?

– Pojavio se jedan grafit koji oslikava stanje mladih i pokazuje tu njihovu izgubljenost, a grafit glasi: “Otkud mi znamo šta je normalno“! Tako da ja verujem da su mladi potpuno izgubljeni u informacijama koje im se plasiraju – od porodice, preko medija i škole, do političke scene.

Sistem vrednosti se potpuno promenio. Vrednosti u današnjem potrošačkom društvu nisu kao što su bile nekada – poštovanje, ljubav, dobrobit, empatija, već samo nešto što je opipljivo i korisno. Roditelji često znaju da kažu detetu nemoj ti da se mučiš, to ću ja, završićemo, kupićemo diplomu ako treba samo nemoj da se mučiš… Ako dete nešto želi da progovori, da ukaže na nešto da nije u redu, vrlo često čujemo da kažu “ćuti, nemoj da talasaš, budi neka sredina, nemoj da iskačeš iz koloseka“. Jednostavno, samo bira se neki lakši put, da gledamo samo sebe, a pustimo ostale. Znači, uz takvu “podršku“ roditelja ideal je individua koja postaje egocentična, koja postaje neempatična. Onda ta osoba kasnije ne može da razvije empatiju i da bude okrenuta ka drugim ljudima, ka društvenoj lokalnoj zajednici, jer je jednostavno naučena da samo treba da gleda sebe i da podmiruje svoje potrebe.

Prethodni članakMarko Marinović u stručnom štabu selektora reprezentacije Svetislava Pešića
Sledeći članakKlavir i balet: Koncert pijaniste Vladimira Miloševića

1 KOMENTAR

  1. Svi to znamo, a šta da uradimo da promenimo ovo društvo? Promena vlasti više nije dovoljna. Kako da društvo resetujemo na pravi sistem vrednosti.

OSTAVITE ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here