Veliko košarkaško rivalstvo Čačka i Kragujevca: Pesničenja, ulasci na teren, prekidi mečeva…

3
594

Piše: Miloš Timotijević, istoričar

Čačak je odavno potvrdio da je „grad košarke” u kome se ova igra voli još od 1945. godine. Međutim, na samom početku nije sve bilo lako i jednostavno, jer su već veći gradovi imali mnogo bolju poziciju za razvoj košarke, kao što je to bio slučaj sa Kragujevcem posle Drugog svetskog rata.

Naime, već 1945. održano je takmičenje „gradskih reprezentacija” Srbije bez Vojvodine (Beograd, Kragujevac, Pirot i ekipa Kosmeta), u vreme kada je registrovano 320 igrača u 11 naselja. Na Čačak tada niko nije računao da ima košarkaški potencijal.

Po mnogo čemu Kragujevac je bio i ostao najznačajniji, a ne samo najveći grad u Šumadiji, što se prirodno preslikavalo i na sport. Zato su susreti košarkaških klubova iz Čačka i Kragujevca još od 1945. imali odlike rivalstva i nadmetanja dva naselja, potpuno različita po broju stanovnika. Kragujevac je već 1948. imao 31.500 stanovnika, što je Čačak dosegao tek 1971. godine. Tada je Kragujevac već imao 71.000 stanovnika.

Borac je prvu takmičarsku utakmicu odigrao u junu ili julu 1945. godine (sećanja se razilaze) upravo u Kragujevcu sa Crvenom zastavom. Borac je nastupio sa sledećim sastavom tima: Stojan Stišović, Đorđe Nikolić, Slobodan Novogradić, Miodrag Ježo Pantelić, Dobrivoje Doco Azanjac, Milorad Stanojević, Dragoslav Nikolić, Milomir Nenadić, Milan Nikolić, Andrija Todorović i Aleksandar Kerković. Čačani su ovaj meč su izgubili, da bi u revanšu kao domaćini zabeležili pobedu.

Sledeće 1946. godine Čačani su učestvovali Prvenstvu zona u Kragujevcu, ali bez uspeha. Bilo je to doba kada se košarka u središnjem delu Srbije igrala samo u ova dva grada. Valjevo je košarkaški klub osnovalo 1948, Kraljevo 1949, krajem iste godine i Užice.

Čačak je pored Kragujevca postepeno postajao regionalni košarkaški centar, što je i bio jedan od razloga da se 17. avgusta 1949. u Čačku organizovan turnir koji je trajao četiri dana, a na kome se odlučivao prvak „uže Srbije” za „podmladak” (juniore) u muškoj i ženskoj kategoriji. Učestvovale su muške ekipe Borca iz Čačka, Crvene zastave iz Kragujevca, Koste Stamenkovića iz Leskovca, Dinama iz Zaječara i Jasenice iz Smederevske Palanke. Pred početak turnira najpre je organizovan „svečani defile” učesnika, potom su održani „pozdravni govori” što je celom događaju dalo ozbiljnost i značaj. U odlučujućoj utakmici turnira kragujevačka Crvena zastava pobedila je Borac minimalnom razlikom (12:11) i osvojila pehar.

Bile su to godine kada je kod publike u Čačku najveće interesovanje vladalo je za utakmice Borca i Crvene zastave i Kragujevca. Pobede Čačana nad ovim rivalom posebno su uzdizane, jer su bili veliki konkurenti za ulazak u Prvu jugoslovensku ligu. Ipak, Čačani su prvi igrali u najkvalitetnijem saveznom takmičenju, 1952. i 1954. godine. Međutim, demografski i ekonomski potencijal Kragujevca bio je mnogo veći, pa je njihovo učešće u „prvoligaškom društvu” 1959. i 1963. mnogima izgledalo kao daleko perspektivnije.

Zato su međusobne utakmice Čačana i Kragujevčana već početkom pedesetih dobile „draž” velikih derbija, kako u seniorskim, tako i u mlađim kategorijama igrača.

Rivalstvo je „sasvim prirodno” proizvodilo i incidente, a Kragujevčani su kao veća varoš prednjačili. Tako je prilikom gostovanja Borca 1951. u Kragujevcu došlo do ozbiljnih incidenata. Domaći zapisničari nisu dobro merili vreme, Borac se bunio, došlo je do svađe i ulaska publike na teren, pa je utakmica prekinuta, sa predlogom da se poništi. Na kraju je Tehnička komisija KSS uvažila ovu žalbu, pa je zakazana nova utakmica, u kojoj su na neutralnom terenu u Beogradu pobedili Čačani. Bilo je to doba kada je kragujevačka publika pravila velike nerede na svim stadionima, kako kod kuće, tako i na gostovanjima, naročito na fudbalskim utakmicama.

Zato su početkom pedesetih za Čačane gostovanja u Kragujevcu bila „opasna”, a košarkaške utakmice često su prekidane pre završetka. Postojao je ustaljeni scenario, sa jasnom dramaturgijom. Domaći igrači fizički bi nasrtali na goste, udarali bi ih i pesnicama, publika je ulazila u teren, sudije (često nekadašnji košarkaši domaćeg tima) nisu reagovale na mnoge grubosti u igri, a igrači „Borca” su demonstrativno napuštali teren nezadovoljni suđenjem.

Sve je to izazivalo još veći revolt kragujevačkih navijača, pa je milicija morala da čuva Čačane, a jednom prilikom je angažovana i vojska kako bi ih bezbedno izveli iz grada. Potom su igrane nove utakmice na „neutralnom” terenu. Iako je sve bilo veoma neprijatno, fudbalski mečevi klubova iz ova dva grada proizvodili su mnogo opasnije nasilje, uključujući i bodenje noževima, dok su fudbaleri grubim startovima lomili noge protivnicima.

Takvi događaji ipak nisu postali pravilo, ali rivalstvo sa Kragujevčanima i dalje je bilo veliko, a pobede nad njihovim timovima veoma vredne. Ipak, Kragujevac u drugoj polovini pedesetih imao bolje košarkaše nego Čačak, uglavnom su uspevali da se plasiraju na kvalifikacije za uzlazak u Prvu ligu, mada na njima nisu imali mnogo uspeha.

Čačani i pored svega nisu prestajali da vole košarku, a Kragujevčani su ipak više voleli fudbal. I vreme je učilo svoje, ubrzana urbanizacija i demografske promene, tako da su napetosti među navijačima popuštale. Kragujevčani su tako 1962. na kvalifikacijama za ulazak u Prvu jugoslovensku ligu u svom gradu navijali za Borac u susretima sa Zrenjanincima.

Kada se Borac 1965. kvalifikovao za Prvu jugoslovensku ligu, rivalstvo sa Kragujevcem je bitno umanjeno, ali nije nestalo pošto je Žele i dalje u imao susrete sa klubovima iz ovog grada.

Vremenom Kragujevac je postepeno „bledeo” na košarkaškoj mapi Srbije u kojoj su klubovi iz Čačka, pa i Kraljeva, imali više uspeha i mnogo veću podršku svojih gradova. Kratkotrajna epizoda kragujevačkog Radničkog u Jadranskoj ligi i evropskim kupovima (2009-2014), nakon koje je klub „propao”, potvrdila je presudnu važnost ukorenjenosti košarke u lokalnu sredinu kako bi se obezbedio takmičarski kontinuitet.

Prethodni članakRaspisan tender za ugradnju solarnih panela na studentskim domovima u Čačku
Sledeći članakU septembru veliki koncert Zdravka Čolića u Čačku

3 KOMENTARA

  1. Lep tekst, uzivao sam citajuci.
    Jeste bilo rivalstvo, sad su druga vremena, ali stoji da nas Kragujevcani ne mirisu.
    Jesu mnogo veci grad, bivsa prestonica, ali u jednom sportu smo mnogo vise dali od njih, a to je naravno kosarka.
    Izuzev onih 4,5 godina kad je Radnicki igrao ABA i Evropu ipak je Cacak dao vise nasoj kosarci.
    U svim drugim sportovima su jaci od nas. Pogledajte gde im je fudbal, odbojka, rukomet, vaterpolo, futsal, americki fudbal, a gde su nama ti sportovi, neke i nemamo ☹️

  2. Izgleda da od tada datira netrpeljivost dva grada. To sam osetio kao student ekonomskog fakulteta u Kragujevcu. Pogotovo u studentskom domu. Nimalo nas Čačane ne vole. Kažu da smo divljaci, glupi i prosti. A da li smo(????.). E sad čitam i zaključujem.

OSTAVITE ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here