Šta su doneli protesti: Ono što je do juče ‘ladno prolazilo, danas više ne može

3
402

Piše: Filip Švarm, Vreme

Filip Švarm; foto: MC

Intenzitet protestnih šetnji nije opao ni poslije dva i po mjeseca. Naprotiv, svake subote ili nekog drugog dana u nedjelji – kako u kom gradu – sve je više građana na ulicama. Mnogi od njih se između sebe ne slažu čak ni o svrsi i pravcu protesta, a ipak, uz pištaljke i skandiranje, uporno šetaju.

Pa dokle su tako stigli?

Pod jedan – po prvi put nakon sedam godine nirvane, režim je uzdrman. Službeno omalovažavanje i bagatelizacija, čista su dimna zavjesa. Da nije tako, bi li Aleksandar Vučić zaista pravio turneju po Srbiji gdje mu, po ugledu na posjetu sjeveru Kosova nakon mučke likvidacije Olivera Ivanovića, nedostaje samo da dijeli ovce? Ili – da je sve mačji kašalj – koliko bi se Ana Brnabić trudila da ovlada izgovorom i terminologijom neoradikalskog jezika bar na B2 nivou (C2 ima samo Vučić, Maja Gojković, Martinović i slični). Da li bi Ivica Dačić, u tom kontekstu, progutao pjevački mikrofon i pravdao sebe i SPS zbog nedovoljno glasne osude protesta? „Malo morgen“, rekao bi njihov veliki uzor i učitelj, Slobodan Milošević.

Dva. Protesti su pokazali kako javnost u Srbiji ipak nije preklana zarđalom kašikom – ma koliko da je na tome udarnički rađeno. Otvorene laži, zastrašivanja, lupetanja i spinovanja po tabloidima i ružičastim televizijama pokazuju se iritantna i kontraproduktivna. Što je jučer ‘ladno prolazilo, danas više ne može. Da li bi, na primjer, prije pola godine itko znao za napad na novinara Milana Jovanovića; da li bi zbog paljevine njegove kuće uhapsili predsjednika općine Grocka, Dragoljuba Simonovića? Postoji li itko tko vjeruje da je Zoran Babić nakon prvog prpošnog obraćanja javnosti poslije nesreće u kojoj je život izgubila Stanika Gligorijević zaista dao ostavku iz moralnih razloga, sam od sebe? Što god Vučić govorio, u oba slučaja nije riječ o onome što je želio, već što je morao uraditi pod pritiskom probuđenog javnog mnijenja. Naime, nakupilo se tokom ovih sedam godina i previše nasilja i nepravdi, jada i čemera. A kako je navedeno u samoj prirodi aktualnog režima i pošto drugačije ne znaju niti mogu, predsjednika Srbije tek čekaju bolna iskušenja.

Tri. Protesti su konsolidirali opoziciju, bez obzira što „šetači“ mislili o njenim liderima. Svega i svačega ima po tim strankama – neslaganja, sujeta, nadriideoloških zastranjivanja, partijskog cjepidlačenja, bolesnih ambicija, lova u mutnom… No, generalno, poslije dosta vremena, djeluju kao političari koji slušaju glas građana, reagiraju na kritike, korigiraju stavove – makar i zato što su sve ostalo isprobali, pa im ništa drugo nije ni preostalo. Sporazumom sa narodom, ma koliko ga Vučić nazivao skupom nevjerojatnih gluposti, opozicija je stekla čvrstu platformu za djelovanje. To se – uz ostalo – vidi i po bojkotu Skupštine i eventualnih parlamentarnih izbora. Koliko je, zaista, realno da bi se to ikad desilo bez protesta građana? Kada bi bez njih režim ostao ogoljen ispod reflektora u svoj prostoti vlastite autoritarnosti i vulgarnosti?

Na kraju – čisto da ne bude nesporazuma. Protesti su počeli mijenjati Srbiju, ali ćemo morati još šetati. Mnogo i dugo.

Izvor: Vreme

Prethodni članakPeticiju da ubica Miloša Mileusnića bude osuđen na doživotni zatvor potpisalo 12.000 građana
Sledeći članakPetlići FK Sloboda pobednici “Kinder kupa“

3 KOMENTARA

    • da li njegovo ime menja cinjenice u Srbiji?
      NE!!!
      da li Vi svojim pitanjem aludirate na nacionalnu pripadnost?
      DA
      da li ste vi naprednjacka podguzna buva koja ne razmislja svojom glavom?
      DA
      sta zelite od dodataka u sendvic?

OSTAVITE ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here