Svi oblici Ane Brnabić

0
2570

Piše: Ljubodrag Stojadinović, Peščanik

Dan bez Ane Brnabić doživljavam kao lični neuspeh. Moja zavisnost od njenih upornih političkih iskliznuća, u konačnom smislu, neizbežno postaje opsesija, i vodi u predoziranje. Ne mogu da izbegnem onu koju i ne želim da izbegnem. Čežnja za njom uglavnom je literarne prirode, potreba da jedno sasvim neobično biće u srpskoj političkoj fantastici iščitavam češće no što ono stiže da se prikaže u nekoj od svojih verzija.

Predsednikova višestrukost davno je deo mita o njegovoj ubedljivoj nadmoći nad istinom. To je za njega samo kategorija igre. Kad bi samo jednom javno saopštio ono što zaista jeste – više ga ne bi bilo. Anu je doveo kao rešenje bez bilo kakvog političkog smisla, pa se pokazalo da jedino u tom svojstvu, premijerka savršeno obavlja svoj posao. Njena je funkcija velika tajna, i ona je tek sada polako otkriva. I u tome je sadržan bar deo čarolije vladanja u Srbiji.

Anu Brnabić Vučić je našao i doveo, da kroz evoluciju i učenje, postane njegov privremeni alter ego. Na početku obuke, Brnabić se ponašala kao neupadljivi, skoro nevidiljivi i nečujni, ali poseban oblik života, egzotična stvar u kancelarijama vlade.

Taj uticaj nije bio mnogo veći ni kada je Brnabić, uprkos odijumu naprednjačke veteranske lige, dobila na dar premijersko mesto. Mnoge su osobe njenog pola, sa daleko većom kilometražom u radikalskom i naprednjačkom kokošarniku, bile uverene da su u prednosti za tu nevažnu poziciju.

To je bio Vučićev lični poklon osobi bez političkih svojstava i bez ambicija da ih uopšte ima. Svi poslovi, pa i premijerski, bili su samo njegovi. Ipak je Ana, u takvom rasporedu nadležnosti, postala javna atrakcija, jedna vrsta političke neobičnosti, koja je na premijerskoj dužnosti jedva mirila svoju privatnost i javnu funkciju. U Srbiji, zemlji licemerne patrijarhalnosti i sumnjive palminske homofobične zadrtosti, privatni život Ane Brnabić ipak je postao njena nedostižna prednost. Teško je reći da li i jedina, ali presudna svakako.

Na jednoj burlesknoj, polupijanoj zabavi, raspevani i razobručeni ministar Ivica Dačić se „preporučivao“ prisutnoj Aninoj partnerki, e da bi je prevaspitao, što dokazuje da bahanalije prostačke klike, uz zavodnika Dačića, ne nadilaze atmosferu zapuštene krčme.

Taj znojavi incident, naravno, nije mnogo potresao premijerku. Ako već u rukama nije imala upravljač za bilo šta, Ana je evoluirala u finkcionerku koja sve češće ispušta alfa signale. Od skrušene činovnice, potpuno nevešte u javnom opštenju, uz neizbežne muke sa rečima i njihovom artikulacijom, postala je neuporedivo smelija u okršaju sa neistomišljenicima.

Svoju skrušenost je zamenila neveštim lekcijama, i neprijatnim verbalnim pomagalima. Očito neznanje počela je da štiti neprijatnom agresivnošću, trudeći se da u svemu oponaša vođu i dobročinitelja.

Sve više je u njenim istupima bilo zastarelog oblika političke ironije i neuverljivog cinizma. To, naravno, nije bio samo loš pokušaj imitiranja svog instruktora – etabliranog verbalnog nasilnika. Nego i pokušaj da obznani svoju željenu zabludu, da se i ona dohvatila stvarnog parčeta vlasti.

Naravno da nije, ali je bar pokazala jednu od svojih varijanti u dramatičnim komšijskim odnosima. Udarnu dosetku o Albancima koji su „došli iz šume“, pa i nisu za civilizovni dijalog, obrazložila je postojanjem šume kao takve, kao prirodnog skupa drveća. A tamo su bili Albanci, i evo ih sada, obukli su odela, malo se plaknuli i stigli do Brisela. Ali, tragovi gore na šumskim ljudima ne mogu se otkloniti. I šta onda sa njima? Pa, ništa!

Izveštaj Evropske komisije o stanju u Srbiji, doživela je kao zakasneli gledalac Zone sumraka. Nije razumela radnju, niti kakva je to zona niti šta je to sumrak. Sve dok joj šef nije objasnio samom svojom pojavom. Ali se bar silno zabavila.

Ocena Fridom hausa, da su slobode govora i medija u Srbiji otišle u 3LPM, dovela je našu Anu do granica zaraznog, upišavajućeg smeha. Zacenila se od sloboda kojima je sa toliko žara doprinela, i još je u nekoj vrsti blesave ozarenosti.

Na tom nivou, predsednik je već mogao da oceni kako je Ana na dobrom putu, devojka koja obećava da bude još jedno od njegovih mnogih ja, deo zavodljive vlasti otporne na bilo koju ideju o stvarnosti.

Ali, to nije kraj pretvaranja princeze u sablast, mada se epilog već nazire. Do ovog časa, dostigla je vrhunac u traganju za sobom, ni sama ne zna u čemu.

U smejuriji oko male mature, koja je dovela adolescente do najbolje ideje, da na vladu krenu jajima, Ana Brnabić je dobacila najdalje. Smušenog i nesposobnog ministra, čoveka projektovanog za šefa omanje palanačke bakalnice, proglasila je najboljim. On je bio taj mućak od koga se žuti ministarstvo.

Ne pada joj na pamet da ga smenjuje, ili da ga podstakne na ostavku. Tako se ne radi, ona ne da svog ministra, nesposobnog za malu maturu. Ne dam ga, šta mi možete!

Da li nam je taj usklik odnekud poznat? Ah, da! Posle helikopterske pogibije, tako je Vučić sačuvao svoje istaknute vucibatine: „Ne dam Gašića i Lončara!“

I nije ih dao, oni su potrebni samo njemu.

I sada je Ana, ružno pače u podnožju srpske politike, izrasla u divnu labudicu i postala omiljeni predsednikov kaskader. Ljupka, smela junakinja koja ga zamenjuje u gadnim i opasnim scenama. I sve više liči na njega.

Nije sigurno šta od sebe želi Ana u svojoj konačnoj verziji: da bude to što jeste, ili uzme obličje predsednika.

Na ovom nivou sunovrata, to je potpuno svejedno.

Izvor: Peščanik

Prethodni članakPojedine protivgradne stanice ostale bez raketa
Sledeći članakBivši fudbaler Borca otvara turnir “Kej 2019“

OSTAVITE ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here