Istorija čačanske košarke: Prva velika pobeda Borca nad Partizanom

1
491

Piše: Miloš Timotijević, istoričar

ČAČAK – Košarkaško rivalstvo Čačka sa beogradskim klubovima ima dugu istoriju. Na početku je i sama mogućnost da se igra sa ekipama iz glavnog grada Jugoslavije bila privilegija, i Čačani se krajem četrdesetih godina XX nisu stideli da javno priznaju kako uče od „najboljih”.

Utakmica juniora Borca i Partizana na Stadionu kraj Morave u drugoj polovini pedesetih godina 20. veka

Ipak, još davne 1949. godine jasno su se pokazali znaci napretka košarke u Čačku. Na prvenstvu Narodne Republike Srbije u Pančevu (u pitanju je bio turnir) beogradski Partizan pobedio je čačanski Borac minimalnim rezulatom 34:31 (14:8). Malo je nedostajalo da se desi veliko iznenađenje, a Borac je izgubio ponajvše jer je promašio puno slobodnih bacanja. Bio je to prvi veliki turnir za mnoge igrače iz Čačka, pa su ambijent, publika i značaj utakmica uticali na povećanu tremu.

Kad su bile u pitanju utakmice mlađih kategorija igrača, Čačani već tada uopšte nisu „poštovali” beogradske klubove, jer su već od 1950. bili ravnopravni protivnik Crvenoj zvezdi i Partizanu. Juniorska takmičenja uvek su bila važna za stvaranje sigurnosti i samosvesti mnogih generacija čačanskih košarkaša, ali se u javnosti ipak samo mečevi seniora pamte i prepričavaju.

Crvena zvezda je dugo bila „nepobediva” za čačanski Borac, dok su dueli sa Partizanom već od početka pedesetih bili puno neizvesniji.

Prvi meč Partizana i Borca u Čačku odigran je 6. juna 1950. godine. Bila je to prijateljska utakmica, a Borac je očekivano izgubio (33:19), iako je „igrao požrtvovano”. Novinari su izveštavali kako je utakmicu, organizovanu uveče pod svetlošću reflektora, gledalo čak 3.000 gledalaca. Čačak je u to vreme imao tek preko 12.000 stanovnika, tako da je novinski izveštaj o poseti najverovatnije preteran, ali je posredno govorio koliko je košarka za Čačak postala važna.

Nova prijateljska utakmica sa Partizanom odigrana je u avgustu 1951, između prolećnog i jesenjeg dela prvenstva, a Beograđani su ubedljivo pobedili (56:35).

Kada je Borac 1952. po prvi put ušao u najkvalitetniju ligu Jugoslavije susreti sa beogradskim timovima postali su uobičajeni, a Čačanima su ambicije veoma porasle. Zato im je naročito teško pao poraz na domaćem terenu od Partizana sa velikom razlikom (20 poena). Gosti su igrali grubo, udarali su domaće igrače i bez lopte, suđenje je bilo slabo, a čačanska publika je glasno negodovala.

Iste 1952.godine Borac je u Čačku od Partizana izgubio i utakmicu za Kup Jugoslavije 42:33 (23:11), pa je svima izgledalo kako je dominacija beogradskog kluba na Čačanima zapravo „prirodna”. Uostalom, Beograd je 1953. imao 477.982, a Čačak samo 18.000 stanovnika. Ni 2022. nije mnogo drugačije, jer je Beograd porastao na 1.685.563, a Čačak sa sve okolnim selima spao na 106.876 stanovnika, u gradskom području tek nešto više od 70.000. Razlika između centra i periferije uvek će ostati ista.

Sport ipak omogućava nadmetanja po istim pravilima za sve klubove, bez obzira na veličinu grada. Borac je 1952, ispao, da bi se 1954. ponovo vratio u Prvu jugoslovensku ligu. Upravo tada, 11. maja 1954. Borac je u Čačku po prvi put pobedio beogradski Partizan 52:48 (23:28). Bio je to istorijski rezultat, ali bez većeg značaja, jer su Čačani u nastavku prvenstva uglavnom gubili mečeve.

U jesenjem delu prvenstva 1954. Borac je samo sa poenom razlike u Beogradu izgubio od Partizana (87:86). Bilo je to ujedno i zadnje kolo, veoma važno za Borac, a Čačani su zbog poraza ispali iz lige. Jedinu utehu pružio je Borčev igrač Zvonimir Đurić, drugi strelac prvenstva sa 376 koševa. Partizanu je u zadnjoj utakmici dao 31 koš, što je bila i preporuka da ga Beograđani preuzmu. Uskoro su braća Zvonimir i Milorad Đurić (poreklom iz Mojsinja) postali standardni igrači Partizana. Igrali su od 1955 do 1963. godine. Zvonimir je odigrao 127, a Milorad 108 utakmica za Partizan.

Posle 1954. dugo se čekalo da Borac ponovo postane prvoligaš i da se redovno sastaje za beogradskim timovima. Zato je Partizan sa Čačanima igrao prijateljske utakmice, kao 1961. kada su na Stadionu pored Morave pobedili Borac rezultatom 79:64. Mnogima je izgledalo da je pobeda iz 1954. bila samo jedna mala prolazna epizoda, incident u „večnoj” hijerarhiji klubova iz metropole i provincije.

Kada je 1966. Borac ponovo postao prvoligaš, ispostavilo se da Čačak ipak nije košarkaška provincija, jer je Partizan poražen na jednoj od prvih pripremnih utakmica (87:75). Ipak, to je bio tek uvod u pravo takmičenje.

Već na zvaničnoj prvenstvenoj utakmici između Partizana i Borca, odigranoj na Malom Kalemegdanu 11. juna 1966, Čačani su pokazali da nemaju nameru da uzmiču pred prestoničkim klubovima. Iako su izgubili rezultatom 78:74 (39:37), igrali su dobro i ceo meč je bio neizvestan. Ćamila Đelošević nije dao mnogo poena, ali je Radmilo Mišović bio odličan, što je uticalo i na oko 2.000 navijača među kojima je došlo do koškanja Beograđana i Čačana. Igrač Partizana Žutić je u jednom trenutku upao među gledaoce koji su dobacivali, ali su mu sudije ipak dozvolile da nastavi igru.

Beogradski novinari su posle utakmice pohvalili Čačane, nisu pominjali incidente i najavili da će „veliki klubovi morati da zapnu” ako žele da pobede Borac. Uskoro je tim iz Čačka nazivan „Bauk sa Morave”. Svi su brzo shvatili da „novajlija” u ligi nije bez košarkaških znanja i da se ne plaši kada igra sa timovima iz prestonice. Svi ovi događaji najavljivali su veliki revanš u Čačku.

I bilo je tako. Oko 5.000 gledalaca dočekalo je 22. septembra 1966. Partizan na Stadionu kraj Morave praveći „pakao”. Za grad koji je tada imao oko 35.000 stanovnika to je bila neverovatno velika poseta. Bila je to jedna od „nezaboravnih” utakmica koje je Borac dobio u u poslednjim sekundama sa minimalnom razlikom (82:80). Kako bi drama bila još veća, zadnji koš je dao Radmilo Mišović, a lopta se „dugo” šetala po obruču. Novinari su preneli ekstazu („urnebes”) publike i celog grada te večeri:

Kraj. Neviđeni kraj. Urnebes, pa to je još gore od pakla. Igrači nemaju snage za radost. Na njih se sručila masa naroda. Poljupci i suze radosnice. Bio je to kraj neizvesnosti i početak sveopšteg slavlja.

Borac: Katanić 4, Andrić, Tripković 14, Farčić 10, Đelošević, Joksić, Jelović, Mišović 36, Purić 8, Koprivica 10, Zejnilović, Nešovanović.

Partizan: Damjanović, Raičević, Janković 11, Jelić 15, Janjić, Minić, Milojević 7, Bojović 21, Radović 26, Obračević.

Nije bio kraj, već veliki početak, a Partizan je Borcu u sledećih 15 godina bio česta „mušterija”.

Prethodni članakVMA od ponedeljka ponovo otvorena za građanstvo, ovo je cenovnik pregleda
Sledeći članakMinistarka Grujičić najavila da Čačak dobija novo odeljenje ginekologije i akušerstva

1 KOMENTAR

OSTAVITE ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here