Eksponencijalne štetočine

0
313

Piše: Aleksandar Milošević, Danas

Nije problem što kradu, problem je što ne znaju. Ako razmislimo o svemu onom što ne valja u upravljanju državom, a posebno njenom imovinom, naša samoobnavljajuća, permanentna razgradnja se najkraće može objasniti ovom rečenicom.

Prava propast nije u tome što vlast svoje klimoglavce nagrađuje visokim mestima u javnim preduzećima. Nije ni u njihovoj plati od par hiljada evra. Ni u lopovluku od par stotina hiljada evra. Prava propast je u šteti od par miliona i par stotina miliona evra koji oni svojom nesposobnošću nanose Srbiji dok obavljaju funkciju kojoj nisu dorasli.

Problem nije kada čoveku date pare, već kada mu date moć. Poslušnik u dva broja većim cipelama i tri broja većoj fotelji, za saradnike bira manje od sebe, a oni zatim manje od njih, stvarajući tako „firmu patuljaka“, kako je to jednom rekao Voren Bafet, ne znajući da opisuje Srbiju.

Naš partijski penjač kome su svi nedostižni snovi odjednom ispunjeni čarobnim štapićem predsedničke volje, dobija izliv ega u mozak, počinjući da veruje da on taj posao stvarno ume da radi, što ga navodi da deluje, da sprovodi svoje ideje i donosi svoje odluke, kako bi dokazao i sebi i drugima da je dostojan poklonjene funkcije. Kao današnja deca kad za rođendan dobiju onaj dron na daljinski, tako i naš generalni direktor brzo olupa svoju firmu o prvo drvo na koje naleti.

Tu najbolje prolazimo s onima što se ne mešaju u svoj posao, ali to nije čest slučaj. Jer, u prirodi laktaša nije da sedi mirno, ćuti, sluša, uči. Da je tako, bio bi već odavno neko, a ne samo laktaš. Takvi, nesposobni a željni, često su nesigurni, pa u nedostatku znanja, autoritet grade agresijom, odbijajući primedbe saradnika čak i kad znaju da oni imaju pravo. Tada firmu olupaju o drugo drvo.

Svesni da položaj duguju političkom zaštitniku, a ne svojim kompetencijama i da ništa slično nikad više neće dobiti ako ga izgube, oni su duboko lojalni svom principalu i njegov interes uvek pretpostavljaju interesu organizacije koju vode. Tad firmu zabiju u treće drvo.

Četvrto i poslednje drvo o koje našu, sada već krntiju od javnog preduzeća, otresu direktorčine s Ibarske magistrale jeste lična korupcija. Dve hiljade evra nije nikakva plata za čoveka koji upravlja milionima, a da bi prisvojio pristojnih 100.000 evra on partneru mora da odobri popust od milion. A realno, šta je 100.000 evra?

Svake nedelje je neki tender.

Ovaj tekst je nastao razmišljajući o tome kako je luksuzno propadao Jat, otkud „struka“ brani metro koji ide u Makiš, a ne ide u Klinički centar i zašto je EPS opet dočekao zimu bez dovoljno struje. Ali, svako će već naći svoje omiljene primere.

Izvor: Danas

Prethodni članakU subotu otvaranje bioskopa “Sutjeska“
Sledeći članakVelika seizmička energija u Šumadiji, treba li očekivati nove zemljotrese?

OSTAVITE ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here