O Bori Đorđeviću iz Dalmacije: Tri (kant)autorska asa u meni

Piše: Stipe Radilović Dalmatino

Za mene je umjetnost cjelovita ako korespondira sa vremenom i prostorom svoga nastajanja, kritički analizirajući njihove aspekte, loše i dobre. Glazba (kao grana umjetnosti) meni zauzima vrlo visoko mjesto na skali mojih želja, potreba i vrijednosti. Ako je muzika popraćena i sadržajnim tekstom onda ona dobiva dodatnu vrijednost, koju glazbu uzdiže u nebesa (zajedno sa mojim osjećajima).

Zbog takvog glazbeno-pjesničkog stvaralaštava kantautor ARSEN DEDIĆ mi je na vrhu, prvenstveno zbog njegovih sadržajnih i angažiranih tekstova, nezamjenjiv mi je od davnih 60-tih godina naovamo.

Kantautor ĐORĐE BALAŠEVIĆ također mi je nezamjenjiv, sa svojim iskrenim, blagim i toplim pričama, dušu mi razgaljuje. Pamtim njegov prvi tv nastup na opatijskom festivalu, kada su svi izvođači na sebe obukli naj svečaniju odjeću, . . . a on u trapericama, majici i tenisicama. Od tada do danas mi je ostao dragocjen.

BORA ČORBA? Nalazio se je u moj memoriji, ali njegove pjesme i muzika bilo su na marginama moga zapažanja, sve do prije koju godinu, kada sam naišao na njegovu gotovo antologijsku pjesmu ‘Pogledaj svoj dom anđele’, kojoj se nakon toga vraćam, da je ponovno slušam, slušam, jer dopire do svih mojih čula – socijalnih, intelektualnih, mentalnih, emotivnih, svjetonazorskih – tekstom i glazbom (slično kao i veličanstvena arija nad arijama ‘Zbor židova’ iz Verdijeva ‘Nabuca’).

Pogledaj bagru, anđele
njihova duša je prokleta
svima su stavili amove
sebi sagradili hramove
ruke im ogrezle u krv.

Nakon njegove nedavne smrti internet je krcat objavljivanjem njegovih autorskih djela, do sada meni malo ili nikako poznatih. Slušajući ih, ostao sam zatečen, i skoro impresioniran kreativnošću, dubinom i širinom njegovog pjesničkog stvaralaštva. Njegove pjesme su kao udica, zagriz je bolan, a vađenje nemoguće. Bio je nemilosrdan prema okruženju, kako za vlastodršce tako i za povodljivu raju. No, nije bio milostiv ni prema samom sebi, primjerice:

Krajem sedamdesetih dvadesetog veka
bilo je u meni nešto od čoveka.
Ja sam odavno mrtav, još od onog dana
nas troje u sobi, i moja sahrana.
I uvek svečano obećam
a znam da lažem u sebi
da ću prestati da se sećam
ovo je posljednja pesma o tebi.

Njegovo pjesničko stvaralaštvo je razumljivo, jasno, direktno, oštro, ubojito, rezolutno, razgolićuje bagru na vlasti i ljude kojima vjetar struji i kroz glavi i kroz grudi, s kojima vlastodršci uspješno manipuliraju, što Boru Čorbu svrstava u pjesnika revolucionara, svojevrsnog balkanskog Če Gevaru.

Njegova oporuka da mu tijelo odvezu u njegov rodni Čačak, a srce mu ostave u Ljubljani svijetlo je koje se ne može ne vidjeti, ne može se ugasiti, svijetlo je koje ga svrstava u osobe širokih svjetonazora. Njegova nadnaravna vještina rimovanja i izuzetno plodno stvaralaštvo svrstavaju ga u pjesnika nad pjesnicima. Takav kakav je bio zadužio nas je, pa će dugo, dugo živjeti u nama, i nakon njegovog odlaska u nedokučiva prostranstva.

Bio je iskren do bola, pa je pjevao šta je i mislio, čime je izazivao oduševljenje, ali i trenje s okruženjem. Gamad ne voli svijetlost, mrak je njihovo stanište. Iskrenost u politici (u koju je uletio priklanjajući se ‘četnikovanju’) može opstati koliko i zalutalo janje među hijene. Taj njegov izlet u politiku bio je osakaćivanje samog sebe (što se desilo i drugim piscima, glumcima i ostalim umjetnicima koji su to napravili). Koliko je njegovo ‘četnikovanje’ bilo u funkciji da se zaštiti od fizičke likvidacije (čemu je bio izložen kao i Balašević) a koliko njegovo naivno vjerovanje ‘politici kurvi’ on najbolje zna.

Nedvojbeno je, da je umjetničko djelo preslika njegovog stvaraoca, pa Bora Čorba po tom parametru u meni zauzima vrlo visoko mjesto, zbog čega sam mu iskreno zahvalan. Najveći broj njegovih pjesama su i moj moralni i socijalni svjetonazori.

Navedena kantAUTORSKA trojka (Arsen, Balašević, Bora Čorba) je bez premca, svaki sa svojim stilom i manirom, svaki moćan na svoj način, prepoznatljivo talentirani pjesnički i muzički, osobe su izvan ustaljenih okvira svoga okruženja, na mene su ostavili snažan dojam, što me ohrabruje da branim balkanska polja i proplanke od primitivizma, zatucanosti, povodljivosti, dvoličnosti.

Zbog navedenog, Bori Čorbi u njegov rodni Čačak šaljem opojne mirise iz moje mediteranske Dalmacije, iz moga Malog Mista, gdje bi arja trebala biti čista, a nije, jer je gamad zagađuje, s ovu i onu stranu Drine, s ovu i onu stranu Ekvatora, sa Istoka i Zapada, koji našu planetu drže u šaci, iako su oni mentalni i moralni luđaci.

Na sličan način sam se oprostio i od Arsena i od Balaševića, a ovim se opraštam i od Bore Čorbe.

Propušteno Borino stvaralaštvo sad pokušavam nadoknađivati, pa molim da mi netko pomogne gdje mogu nabaviti neku zbirku njegovih pjesama.

Stipe Radilović – MaloMisto, rujan 2024.